O vaj tjedan nam je svima donio veliko olakšanje. Putujući cirkus zvan lokalni izbori je iza nas, pa svi zadovoljno možemo uskliknuti: Bogu hvala, konačno je završila i ta parada! I doista, ako bi netko smišljao argument protiv demokracije, ne bi bolje napravio nego da uprizori sva čudesa kojima smo tu izloženi. Nigdje kao tu se mediokritetstvo ne udružuje s ambicijom u potrazi za svojih petnaest minuta slave. U redu je biti ambiciozan, i naravno da smo svi mi u gomili stvari mediokriteti. Bilo bi naopako kada bismo svi bili talentirani za sve. Umijeće vladanja je posebno rijetka i dragocjena vještina. Zato i jest čudno kad na lokalnim izborima vidimo svu tu poplavu ljudi bez talenta koji nas uvjeravaju kako su baš oni ti koji trebaju nad nama vladati. To je ta opasna kombinacija koja ljudima može ogaditi demokraciju.
Ovi su nam izbori pružili obilje primjera u kojima je trijumfiralo mediokritetstvo koje se hrani samo požudom za moći. Sudeći prema reakcijama ljudi poseban je dojam ostavio slučaj dvojca koji je odnio pobjedu u Splitu, od kojih je jednom žena zabranila da pije, dok je drugom otac zaprijetio da će ga istjerati iz kuće. Prvi je, kao što znamo, pijan pjevao ustaške pjesme, dok je drugi pravdao Hitlerovu politiku istrebljenja Židova. E sad, negdje bi bilo dovoljno i ovo, pa da čovjeka zaboli mozak. Neke stvari jednostavno ne radiš, ako si iole čitav u glavi. A ako si uz to i “pametan” svakako se takav ne kandidiraš za javnu funkciju. Ali, kao što znamo, glupost ne zna za granice, a glad za moći ne mari za obzire, pa se naš dvojac uzeo pravdati. Tako nam je onaj stariji objasnio kako je bio odveć mlad, dok je mlađi rekao kako je to bilo jako davno, prije četiri godine. Da sve ne bi stalo na tim jadnim izlikama, pobrinuli su se mediji, pa se krenulo u akciju spašavanja naših nespašenih “momaka iz Splita”. Tako smo dobili čitav serijal toplih, srcedrapajućih ispovijedi likova koje bismo, inače, opisali kao grlatog ustašofila i apologetu holokausta. Posebnu je predanost Ministarstvo istine pokazalo u slučaju mladog antisemita, pa se orvelovski udarilo đonom na čovjeka koji je razotkrio istinu. Šlag na torti medijskog pretvaranja istine u laž i laži u istinu bilo je uvjeravanje javnosti kako se, ipak, radi o iskrenim “antifašistima”. Kad god netko spomene antifašizam, sjetim se one anegdote iz američke predizborne mitologije o policajcu koji rastjeruje prosvjednike s ulice, a jedan od prosvjednika mu dobacuje kako je on antifašist, na što policajac ljutito odgovara: “Briga me koja si vrsta fašista, samo se miči s ulice”! Zanimljiva je ta storija između ljevice i antisemitizma. Samo kratka povijesna pamet tu vidi suprotnosti. Europska je ljevica, kaže Hannah Arendt, društveni antisemitizam pretvorila u politički program, čime je otvoren put eliminacijskoj politici prema europskim Židovima za vrijeme nacizma. Židov je u svijesti ljevice oličenje mrskog kapitalizma par excellence, koji su se oni odlučili “dokinuti” svim sredstvima.
Zato i ne treba čuditi što je nakon holokausta ljevičarski antifašizam postao pribježište za “politički korektno” izražavanje antižidovskih strasti. Stvaranjem Izraela ljevičarski antisemitizam je dobio na novom zamahu zbog notorne mržnje ljevice prema nacionalnoj državi. Tako europskoj ljevici nije problem ni ući u savez s političkim islamom kako bi se, pod krinkom brige za “prava potlačenih”, sakrilo svoje kratke antisemitske noge. “Nije važno je li mačka crna ili bijela ako lovi miševe”, rekao bi Mao. Tako i naši “junaci” možda imaju pravo kad nas prave budalama dok pristajemo na relativizirane istine prema kojima je moralno dozvoljeno pravdati holokaust samo ako si ljevičar. Moralna apoteoza ljevice najsigurniji je izraz moralne tuposti našeg doba, a moralna je tupost najpouzdaniji saveznik uspona mediokriteta u politici i razočaranja ljudi u demokraciju.
U svojim memoarskim zapisima o Mađarskoj Sándor Márai opisuje prepirku s jednim pristašom nacizma, gdje ovaj iznerviran uzvikuje: “Ja sam nacionalsocijalist! Ti to ne možeš shvatiti, jer ti imaš talent. Ali ja, koji nisam ni za što nadaren, meni je potreban nacionalsocijalizam. Na dugi rok gledano, budućnost pripada nama, nama, ljudima bez talenta!” Pristajemo li na to da beskrupulozni mediokriteti u politici određuju našu budućnost?