U posljednje vrijeme zbog posla i drugih obveza često putujem. Na putovanjima koja su nekada kratka i ugodna, nekada duga, teška i neizvjesna, snalazim se i kratim vrijeme slušajući čas jednu, čas drugu radiopostaju, čas jednu, čas drugu glazbu. Urednici glazbenih emisija putovanja znaju osvježiti i učiniti ih lakšim i prohodnijim.
Na duljim putovanjima volim slušati album Luke Nižetića, mladog splitskog glazbenika, a posebno njegovu pjesmu “Proljeće je, a u meni nemir”. Pjesma je puna ritma i dalmatinskog šušura, ugodna je svakome, pa i manje obdarenom glazbenom uhu.
Dnevne i večernje vijesti putovanje znaju učiniti tegobnim.
Razuman čovjek ne može ostati miran kada čuje da se Damask, Aleph i Palmira, drevni sirijski gradovi, brutalno razaraju, da je zrakoplov sa stotinu nedužnih putnika oboren, da je brod sa sedam stotina izbjeglica potonuo u vodama Mediterana.
Nitko ne zna do kada će tragedija trajati, kao što malo tko zna što piše u francusko-britanskom sporazumu o podjeli interesnih zona na području Mediterana i Bliskog istoka.
Jedno je sigurno: sporazum je posijao sjeme rata koje je proklijalo, izniklo i razbuktalo se u tragediju neviđenih razmjera. Ljudski životi i kulturna baština nisu važni. Važan je kolonijalni interes velikih! To - i ništa više!
U najotpornijem želucu mučninu izazivaju vijesti iz susjedne Republike Hrvatske. Normalan čovjek ne može se osloboditi grča i tjeskobe kada u televizijskim emisijama vidi kolone otpuštenih radnika koji štrajkaju i gladuju, prevarene dužnike kako se brane od gramzljivih banaka, mlade i obrazovane ljude kako s djecom u naručju, na autobusnom kolodvoru, na željezničkoj postaji, u zračnoj i trajektnoj luci, čekaju polazak u neku drugu zemlju koja će im osigurati život dostojan čovjeka.
Zebnju izazivaju i previranja na vrhu političkog odlučivanja i upravljanja.
Jedan čovjek želi biti vladar, a ne vidi da ne zna i da ne može.
U članku 10. Ustava Republike Hrvatske propisano je da će ona odlučno štiti interese svojih državljana koji žive u inozemstvu, posebno onih nastanjenih u Bosni i Hercegovini. Kako hrvatska politička scena postaje komična i svakome smiješna, mislim da bi Hrvatski narodni sabor BiH morao usvojiti deklaraciju i preuzeti brigu o sunarodnjacima koji su nastanjeni na prostoru Republike Hrvatske.
Ako se to dogodi, oni će, siguran sam, bolje proći pod nama, nego mi s njima. Hrvati Bosne i Hercegovine neće sunarodnjacima u Republici Hrvatskoj dokinuti državu koju su stvorili, neće dopustiti da se u njihove privatne banke s tenkovima ulazi, neće dopustiti da ih netko majorizira, preglasava, eksploatira i predsjednika im bira.
Nakon svega, tko se može pridružiti Luki Nižetiću i s njim zapjevati refren pjesme: “Od sreće bih zagrlio svemir…”?
Proljeće je. Priroda se razbudila, rascvjetala i mami na svoje proplanke. Unatoč zovu morskog plavetnila, ljudi ne putuju, zavukli se u svoju ljušturu i osluškuju neizvjesnost dolazećih dana. Smijeh se tek ponekad i ponegdje može čuti. I on je tih i strašljiv kao da pod njim počiva debela naslaga muke i tjeskobe, gorčine i razočaranja.
Na radiopostajama, u televizijskim emisijama, dnevnom i tjednom tisku, može se čuti, vidjeti i pročitati i ovo i ono.
Raspričali se domoljubi, kleptomani, ulična blebetala i kavanska zanovijetala, ali i krepki, ponizni i pobožni ljudi čija se riječ sluša i u knjige zapisuje. Na velikim društvenim i religijskim skupovima glavnu riječ znadu uzeti ljudi koji su važni.
Htjeli mi to priznati ili ne, mogli mi to shvatiti ili ne, to je tako. Tako je od vremena naših pradjedova, tako je danas, i tako će biti i kada mi, mali ljudi, napustimo ove prostore i ovaj svijet.
Jeste li se ikada upitali što znači ugled saborskog zastupnika ili bh. parlamentarca, predsjednika vladajuće ili oporbene stranke u odnosu na karizmu jednog kardinala, reisa ili patrijarha?
Neka se nitko ne uvrijedi: ne znači ništa!
Kardinal je kardinal, reis je reis, patrijarh je patrijarh.
To je povijest!
Sve drugo je od danas do sutra. U jednom času nešto malo znači, a nakon toga kao da nikada postojalo nije. Dobro je i korisno kada se u svečanim prigodama najvažniji ljudi obrate onima koji ih slušaju i koji će ih, u bogougodnim ili drugim manje prijatnim prigodama, poslušati.
Na našu nesreću, u posljednje vrijeme riječi poniznih, pobožnih i krepkih ljudi - prozlobile su se. I oni su zaboravili da slavlja varaju i da ih se treba čuvati. Iskusna, mudra i dobronamjerna čovjeka slavlja znaju ponijeti, pa zna i koju suvišnu riječ reći i zatalasati podzemne strasti balkanske krvi. Zato je u takvim prigodama najbolje govor napisati da se jezik ne bi razigrao i rekao nešto što nije primjereno trenutku, a još manje uzvišenom govorniku. U svemu treba biti odmjeren, ako si osoba čija se riječ sluša, zapisuje i pamti.
Na početku ove godine, 9. siječnja, u banjolučkoj sabornoj crkvi Krista Spasitelja, na proslavi Dana Republike Srpske, patrijarh Irinej, cijelome svijetu, urbi et orbi, posla neodmjerenu poruku: “Neki zubima škrguću na Republiku Srpsku, ali uzalud im! Ako je Gospod blagoslovio narod i one koji su je stvarali, Republika je postavljena na onome što je vječno i neprolazno. Što Gospod podupire svojim prstom, tomu se nitko suprotstaviti ne može. Republika Srpska nastala je na Božjim zakonima, na istini!”
Izjava Njegove Svetosti, mrak je minulih stoljeća. Zašto je ova izjava neprimjerena?
Neprimjena je zato što Gospodin Bog nikada nije blagoslivljao jedan narod, jednu vojsku i neku političku ideju. Svojim prstom on podupire univerzalne vrijednosti svoje zapovijedi: ne ubij, ne ukradi, ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Izjava patrijarha Irineja uzburkala je duhove na sve strane.
“Bratski vas pozivam i molim da nam pomognete izgraditi istinski i trajan mir među svim ovdašnjim ljudima i narodima, te našim crkvama i vjerskim zajednicama, koji neće biti utemeljen na bezakonju i sili jačega na iskorjenjivanju drugih i drugačijih, nego na istini Božjoj i na pravdi Božjoj. U našoj zemlji je odavno zavladala logika jačega i logika moćne većine”, razočaran istupom prvoga čovjeka Pravoslavne crkve pisao je kardinal Vinko Puljić.
Sučeljavanju jednoga patrijarha i jednog kardinala pridonijela je i bleiburška izjava banjolučkog biskupa Franje Komarice.
Poglavar Islamske zajednice u BiH reis Husein Kavazović, u San Gallenu, svojim sunarodnjacima slavodobitno poručuje:
“Pobijedili smo, braćo! Danas nas ima pedeset, a za deset godina bit će nas i šezdeset posto. Nećemo halaliti nikome ko bude mogao, a ne bude htio glasati u Srebrenici. Neka mu je haram ako to ne učini. To je naše.”
U ozbiljnom prijeporu nisu se našli vlasnici kafića, lovačkih i nevladinih udruga. Kao nikada do sada, u ozbiljnom nesporazumu, sučelili su se neprikosnoveni duhovni autoriteti konstitutivnih naroda naše zemlje - jedan patrijarh, jedan kardinal i jedan reis.
Kako dalje?
“Našu povijest nećemo gurati pod tepih. Nećemo se vraćati u 1941. i 1991. godinu, moramo poći naprijed prema zajednici prosvijećenih europskih naroda”, državnički, otmjeno i mudro, napetosti pokušava primiriti Dragan Čović, supredsjedatelj Predsjedništva naše zemlje. Na ovom putu on mora uspjeti!
Inače, pred nama će se otvoriti krater, dublji i tamniji od svake 1941. i 1991. godine.
U četvrtak, 2. lipnja, izvedbom baletne predstave “Mare Nostrum”, svečano su spušteni zastori na međunarodnu kulturnu manifestaciju “Mostarsko proljeće - XVIII. dani Matice hrvatske”. U proteklih četrdesetak dana ova kulturna manifestacija širila je vidike, otvarala nove prozore koji su stajali zatvoreni, vraćala sjećanja na velike i zaslužne ljude. Žitelje grada i cijele regije odmicala je od svakodnevnice, od 1941. i 1991. godine, i približavala univerzalnim vrijednostima ljudskog života...
Svirali su najbolji glazbenici, glumili najbolji dramski umjetnici, izlagali najbolji slikari i fotografi, pripovijedali najveći znanstvenici i umnici. Teško je ovu veliku priču sažeti na stranice kolumne, ali, evo, impresije intelektualnog kolosa, akademika i svećenika Stjepana Krasića, upućene iz Dubrovnika 30. svibnja ove godine.
“Dragi Josipe, bio sam nekoliko dana u Rimu radeći po knjižnicama i arhivima. Vratio sam se sinoć našavši Vašu cijenjenu pošiljku s novinskim člankom iz ‘Oslobođenja’, iz pera Dragana Marjanovića o mome predavanju.
Moram reći da sam ugodno iznenađen svime što sam vidio i doživio u Mostaru.
Bio sam dosta u svijetu i po svijetu, ali Mostar je jedinstven po načinu na koji se postupa s ljudima. Od Vas se puno korisnih stvari može naučiti. Mostar je, zahvaljujući Vama, Matici i Sveučilištu, od provincijskog grada prerastao u svojevrsnu kulturno-znanstvenu metropolu kojom se imamo razloga ponositi. Od srca Vam hvala za sve što činite.”
Nakon uspješnog okončanja Mostarskog proljeća, na svečanoj večeri u restoranu smještenom pod stoljetnim platanima Štefanijina šetališta, uz miris procvalih lipa, dugo kroz noć odjekivala je pjesma Luke Nižetića: “Od sreće bih zagrlio svemir…”•