Knjiga banjolučkog biskupa Franje Komarice “Skidanje maski” u kulturnoj, znanstvenoj i inoj javnosti nije naišla na očekivani prijem. Istina, knjiga nije velika, ali se vrijednost ove, kao i svake druge knjige, ne može mjeriti brojem njezinih poglavlja i stranica. Neprocjenjiva vrijednost ove knjige je u tome što se, s njezinih stotinu i pedeset stranica, stotinu i pedeset puta može vidjeti što su u trenucima moralnih dvojbi, u četiri oka, govorili akteri rata u našoj zemlji, što su mislili o balkanskim narodima i prostorima te kakav je bio odnos velikih sila u stvaranju novog međunarodnog poretka.
Od mnoštva razgovora, za ovu kolumnu izdvojio sam dva. Samo dva!
Kada se rat u bivšoj Jugoslaviji rasplamsao, kada su počeli nestajati sela, ljudi i gradovi, preklinjao sam jednog visokog diplomata i molio ga zaustaviti krvoproliće.
…Kada sam upitao - zašto se sve ovo događa, na moje zaprepaštenje, reče mi:
Oče, biskupe, bio sam šef poznate međunarodne trojke. Znate vi to! Sramim se svog neznanja zbog kojeg sam donosio fatalno loše odluke. U takvu neznanju omogućio sam Slobodanu Miloševiću otpočeti rat. Kajem se, iskreno se kajem...
U međunarodnoj politici teško je sresti čovjeka koji je spreman priznati svoje neznanje i uz ispriku reći - mea culpa, mea culpa, mea massima culpa. Evo, ima i takvih!
Kada je Sarajevo bilo u obruču najžešće vatre, kada su topovi s okolnih brda nemilosrdno tukli, a snajperisti po gradskim ulicama nasumice ubijali, jednog poslijepodneva, u zračnu luku, u mirovnu misiju, došao je francuski predsjednik François Mitterrand.
Izgladnjeli i umorni, bez struje i vode, bez ičeg, ljudi su se nadali da bi njihovim patnjama mogao doći kraj. Pritisnut nevoljama banjolučkih katolika, uglednog francuskog diplomatu zapitao sam:
Ekscelencijo, čemu se možemo nadati?
Gledam ga, muči se, nešto mu je teško reći.
Čemu se možete nadati? Dok je predsjednik, oče biskupe, promatrao kako grad gori, bez uzbuđenja i emocija reče:
- Ovim divljacima treba dostaviti još oružja. Neka se međusobno poubijaju i istrijebe, tada će u Europi biti više mira.
Sramim se svog predsjednika…
Jesmo li mi za vas, uopće, ljudi? - upitah ga.
Za mene jeste, ali za mog predsjednika i za moju vladu - niste.
Eto, tako je govorio François Mitterrand, predsjednik moćne europske velesile. Što je za njega značila naša zemlja, opkoljeno Sarajevo, mrtva djeca i ratnici? Ništa? Očito je - ništa! Rat je išao svojim planiranim tempom.
Što je govorio francuski predsjednik Mitterrand, prije njega, govorili su i drugi predstavnici međunarodne zajednice.
U knjizi “Bosanskohercegovački kaos 1990. - 1996.” mr. Franjo Boras, član Predsjedništva BiH, prisjeća se 30. listopada 1992. godine i lisabonskih pregovora. U jednom trenu, u predvorju luksuznog hotela, obrati mi se lord Carrington.
Gospodine Boras, ako se ne dogovorite, pustit ćemo da se međusobno poubijate. Kada se prorijedite, nametnut ćemo vam naša rješenja i našu vlast.
Eto, tako su govorili mirotvorci koji su krojili sudbinu naše zemlje i bili pozvani zaustaviti rat.
Njihovo neznanje, u neku ruku, može se razumjeti. Međutim, teško je shvatiti i razumjeti neupućenost najbližeg susjedstva, onoga od koga se očekivala pomoć i zaštita. Kao branitelj optuženog Ante Jelavića, tada člana Predsjedništva BiH, uz preporuke i potporu visokih crkvenih prelata, trebao sam otići u Zagreb i objasniti što se ovdje događa. Bila su teška poratna vremena. Ljudi su, pod okriljem noći, odvođeni i privođeni. U privatnu, najuspješniju banku u zemlji, upali su tenkovi. Pet tisuća poduzeća i stotinu tisuća štediša i komitenata ostali su bez svojih sredstava. Hercegovačkom gospodarstvu zaprijetio je slom, a vlasnicima novca godine neimaštine i gospodarske stagnacije. Tenkovi su odradili svoju zadaću! Usahla je moćna Hercegovačka banka, a na njezinu zgarištu, jedna za drugom, nicale su nove - tuđe Hypo i Raiffeisen banke.
O podmuklom uništenju Hercegovačke banke postoje različite priče. Kao svjedok događaja, kao svjedok jutra kada su tenkovi ušli u banku i kada je uhićen član Predsjedništva BiH, znatiželjno čekam vrijeme u kome će se skinuti maske i javnosti - urbi et orbi - obznaniti tko je iz političkog “suterena” rekao: “Tako je! U tu banku treba upasti - tamo je kriminal.”
A znao je da tako nije. Vraćajući se iz Zagreba, pitao sam se, i još se pitam, kuda sam išao, s kim sam razgovarao i otkud tolike naslage neznanja i neupućenosti?
Knjigom “Skidanje maski” uzoriti biskup razotkrio je one koji su odobrili rat i njime upravljali. Razotkrio je i one koji su zemlju podijelili te otvorili prostor za nove nesporazume. S dva svjetska rata prošlo stoljeće izdalo je čovjeka. Unatoč tragičnim posljedicama, ovo novo, ubrzano, dozrijeva za nove vatromete.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se pjesme svevremenog Luciana Pavarottija “A mir je samo želio biti slobodan…”
Vrijeme je da se počnu skidati maske i s Haaškog suda koji se, presudama i odlukama, kompromitirao do dvojbe - je li on uopće imao smisla?
Puštanje na privremenu slobodu Vojislava Šešelja kod pravnih stručnjaka kaznenog i kaznenog procesnog prava izazvalo je pravu nedoumicu, a kod žrtava njegova govora mržnje - bijes i ogorčenje.
Oslobađajuća presuda, po svih devet točaka optužnice, izazvala je tektonska podrhtavanja. Zemlja je pokazala svoje pukotine. Krater do kratera. Nepravomoćne sudske presude, inače, nije pametno komentirati. Bez poznavanja sadržaja bitnih dokaza, teško je suditi o pravičnosti neke osuđujuće ili oslobađajuće presude.
Postupci i javno izgovorena riječ Vojislava Šešelja dostupni su svakom iole upućenom čovjeku. Svatko je mogao čuti njegove ratne pokliče: “U autobuse ili u Dunav. Očistit ćemo Bosnu od nevjernika i vidjeti paljenje zastava susjedne države, europskih i svjetskih organizacija.” O njegovoj odgovornosti nije teško suditi!
Zapaljiva ratna retorika i postupci za vrijeme privremene slobode ostali su nekažnjeni. Nakon svega, čovjek se mora upitati - tko je Vojislav Šešelj?
Teško bolestan čovjek ili angažirani provokator koji još jednom treba zapaliti balkansku bačvu baruta. Na kraju svega, nije važan jedan čovjek i jedna oslobađajuća presuda. Bitna je bolna spoznaja da se Međunarodni kazneni sud kompromitirao do kraja i dna. Tragično je vrijeme u kojemu pravnik, pravednik i svećenik, propovjednik potiču zlobu i mržnju.
Povijest pravosuđa ne poznaje slučajeve u kojima se prvostupanjski kazneni postupak može voditi desetljeće i koju godinu više. Ne poznaje ni praksu u kojoj se pismeni otpravak presude čeka nekoliko godina, pa opet toliko i malo više, konačan pravorijek prizivnog vijeća. Ne poznaje ni praksu po kojoj optužena osoba može biti u pritvoru jedno desetljeće i da joj, nakon oslobođenja od optužbe, ne pripada pravo na reparaciju štetnih posljedica. Dakle, najviša instanca međunarodnog kaznenog suda ne poštuje Konvenciju o temeljnim ljudskim pravima i slobodama - ne poštuje slobodu čovjeka, kao najveću univerzalnu vrijednost. Ne poštuje ni temeljne zasade pravne znanosti.
Od kada je Boga, čovjeka i pravnih propisa, za počinitelja kaznenih djela, u prvome redu, nadležan je sud na čijem je području kazneno djelo počinjeno - forum delicti comissi.
Međunarodni pravni mudraci, 2003. godine, potaknuše donošenje zakona po kojemu to ne mora tako biti - po kojem pravosudni sustav Republike Srbije može voditi kaznene postupke i za kaznena djela koja nisu počinjena na njezinu teritoriju. Teško je zamisliti pravosudni apsurd po kojem se mjesna nadležnost može povjeriti npr. Trećem Reichu za kaznena djela koja su počinjena prema njemačkim državljanima, vojniku, u Poljskoj, Češkoj, Grčkoj. Kao da su ovom pravnom besmislicom pravosudni “mudraci” željeli posuti krupnu sol po nezacijeljenim ratnim ranama.
Još više od svega vrijeme je da se skine maska sa skandala nad svim pravosudnim skandalima.
Postoje ozbiljni dokazi da je bivša tužiteljica Carla del Ponte, u dogovoru s nekim državama, selekcionirala i zaštitila od upotrebe važne dokaze. Ako je to tako, onda je cijela haaška priča dimna zavjesa iza koje treba ostati podijeljena odgovornost za sve što se događalo u minulom ratu. Je li bivša tužiteljica Carla del Ponte počinila najteže kazneno djelo i sve postupke podvela pod pojam pravosudne lakrdije? I s ovog dijela pravosudne enigme treba skinuti masku.•