U utrobi naše zemlje ne smiruju se podrhtavanja koja svjedoče da u nama i oko nas nije sve dozrelo i za berbu prispjelo. Izbezumljeni i obespravljeni ljudi bježe i ostavljaju rodna staništa. Pritisnut nevoljama svoga roda i vremena hrvatski pjesnik Rikard Katalinić (1869. – 1954.), pjeva:
Palače su ionako puste,
pomalo se ruše,
baš u nove,
i slobodne dane,
samo crkva stoji,
zapis naše duše,
i Gospoda moli,
da nam sunce grane.
Ratni sukob, tuđa pamet i tuđa uprava od naše zemlje napravili su retardiranu državnu zajednicu. Napravili su iščašenu daytonsku tvorevinu – državu s posebnim potrebama. Ona se danju i noću, tajno i javno, po svim šavovima sustavno razgrađuje. Danas, kao i prije stotinu godina, razuman čovjek mora se upitati što se ovo događa. Što vojni stratezi planiraju i pripremaju, a geometri premjeravaju i kojim koridorom namjeravaju povući crtu razgraničenja?
Ima li neka uvala i mirna luka u kojoj bi se naša zemlja, nikom kriva, a još manje nekom dužna, mogla skrasiti, tu pristati i predahnuti? Nemam pretenzija odgovoriti na ovo teško i složeno pitanje, ali znam da je zemlja lijepa i prelijepa, vareškim i drugim zlatnim nitima protkana.
Istina, umorna je!
Nije to više rumena i pohotna jabuka, nego uvela starica koja posrće i samo što oči nije sklopila. Stara poslovica kaže da je bolje biti malo slijepa nego previše lijepa. Privlači li ljepota njezinih brda i planina, mora i jezera osvajače istoka i zapada pa je stoljećima napadaju, u ropstvo bacaju, siluju, iskorištavaju i granice joj provjeravaju? Ne daju joj predahnuti, očistiti svoje dvorište, otkloniti podjele i konačno početi u miru živjeti.
Tako lijepa pjesma kaže:
Bosno moja, lijepa li si,
još bi stoput ljepša bila,
da te sila strana,
davno nije pokorila
Istina, naši su ljudi otporna i snalažljiva vrsta navikla na svakakve podjele i zulume, ali ovo vrijeme izgubilo je svoje dostojanstvo i svoj smisao. Nakon svega, kao da je Svevišnji nerazumnoj djeci okrenuo lice i prepustio ih tami i beznađu. Prepustio ih tuđinu dok ne shvate da je rat velika i krvava laž, teška nesreća i da je, nakon svega, kod pobjednika i pobijeđenog, poražen čovjek. I to onaj čovjek kojega je Svevišnji stvorio na svoju sliku i priliku. U našoj zemlji sve je pošlo kud ne treba i kako ne valja.
"Ničemu se ne treba čuditi, takva su vremena došla, u Stambolu, Bosni i u cijelom svijetu. Na sve treba biti spreman. Ma, neka dođu. Mi smo ovdje na svome, a svaki drugi koji dođe, na tuđem je i nema mu duga stana. Vojske su ovdje padale, nisu se mogle dugo zadržati. Svima smo u leđa pogledali", u Travničkoj kronici piše genijalni Ivo Andrić.
Ipak, ljudi su umorni od rata i neviđenih strahota. Jednako tako i od čudnog poraća i njegovih zavrzlama. Nije ni čudo kada o našim životima i narodnim sudbinama odlučuje nekoliko političkih vjetropira, nekoliko ljudi opasna uma, pogrešna nauka i pohlepnih nagona.
Tako je kada odlučuju ljudi koji preko noći, poput lukave lisice, promijene dlaku, ali ne i svoju ćud. Mudra latinska izreka kaže: "Vulpes pillum mutat, non mores". S političkim lisicama nije se miru i dobru nadati.
Nakon desetogodišnjih postupaka, saslušanja optuženika, svjedoka i vještaka, Međunarodni kazneni sud u Den Haagu u više pravomoćnih presuda kaže da je u Srebrenici, u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, u srpnju 1995. godine počinjeno kazneno djelo genocida. To su znanstveno i pravno utvrđene činjenice koje se ne mogu osporavati. Vođa pobune koja sve niječe predsjednik je susjedne Republike Srbije.
Tu je i njegov đavolji asistent u Republici Srpskoj. Onaj prvi i glavni diplomirani je pravnik. Kažu da je bio odličan student. Ali ipak zaboravio je sveto načelo svog poziva. Mudri Latini kažu: "Nihil possumus contra veritatem". (Nije moguće protiv istine).
U godinama poraća Mostar je napušten i silno zapušten grad. Trideset godina nakon rata u glavnoj ulici i u centru grada stoluje ruševina do ruševine. Ipak, ako se, kao putnik i namjernik, zateknete u gradu, dočekat će vas Njegovo Veličanstvo - Stari grad. Dočekat će vas Unescova svjetska materijalna i kulturna baština.
Nije to malo!
Nikada i nitko u Mostaru neće vam priznati da na svijetu ima ljepši stari grad, a pogotovo da ima veličanstveniji Stari most. Tako i nobelovac Ivo Andrić, velemajstor pera, piše: "Stari most je kao najljepša djevojka, što je u vodu zagazila, pa suknju malo podigla da je ne bi skvasila".
Taj osjećaj ponosa i gordosti prenosi se s generacije na generaciju. Kako jedni umiru i nestaju, a drugi se rađaju i dolaze, taj osjećaj se osvježava reskom burom s padina Huma i Veleža i toplim južnim vjetrom Mediterana. Taj osjećaj održava ljude u uzvišenoj predstavi koju su stvorili o sebi, svome gradu i svome mostu. Istina, nekada u tom znaju pretjerati. Tako je i u drugim prestižnim i opjevanim sredinama. Ljudi se, kao mlada stabla, vežu uz rodni grad, kao uz čvrst kolac i kameni oslonac.
I tako žive.
Istina, nigdje na svijetu nema toliko zbijene dnevne svjetlosti, žubora vode i cvrkuta ptica, laganog povjetarca, nekada i moćne bure. Noću, kada s visine gordog Veleža mjesec obasja Stari grad, kule i kapije, to je jednostavno prostor za uzvišeno duhovno razmišljanje, za ljubavnu priču i poeziju. To je davno poprimilo razmjere mita i ushita.
Kada Splićani slave svoj grad, znaju zapjevati: "Ća je pusta Londra kontra Splita grada…"
Ništa!
Samo splet dugih ulica koje se na svojim krajevima dodiruju i visokih zgrada koje se nadvisuju, zbrke i gradskoga meteža. Rialto, opjevani venecijanski most, nije ništa drugo nego mirna vodena ploha ispod koje tiho plove male barke i turiste vode jedne tamo, a druge onamo.
Stari je most više od svega.
Sagrađen je davne 1566. godine. Gradnja je trajala devet godina. U to vrijeme bio je jedna od najvećih lučnih konstrukcija. Bijelim, crnim i svakakvim ljudima stoljećima pomaže prijeći s jedne na drugu stranu obale. Most je dug trideset, a visok petnaest metara.
S vremenom grad se počeo širiti i rasti.
Trebao mu je još jedan most. Još jedan prijelaz s lijeve na desnu obalu. Tako je, u blizini glavnoga gradskog trga, osmanlijska uprava počela gradnju novoga mosta. Gradnju je prekinuo Hercegovački ustanak iz 1875. godine. Most na Musali dovršen je 1892. godine.
Dug je 25 metara.
Svečano je otvoren i kršten imenom cara Franje Josipa.
Postao je ponos grada.
Protok ljudi i roba bio je lakši i jednostavniji.
Grad je zakoračio u novo vrijeme.
Austrija je napravila još jedan carinski most. Krstila ga je imenom kralja Karla. Uz veliku narodnu svečanost most je, 1913. godine, pušten u promet.
I taj je most bio ponos grada.
Na južnom gradskom izlazu napravljen je i četvrti – Carinski most. Zbog iznimnog doprinosa gradonačelnika Mujage Komadine most je kršten njegovim imenom. Neobično je da se za života jednog čovjeka most, ulica ili neka druga posebno važna građevina krsti njegovim imenom. Mujaga je tu čast zaslužio.
Sve teče i sve se mijenja, pa tako dođu nova, druga politička vremena.
Mostarski gradonačelnik Smail-beg Ćemalović gradom je upravljao od 1919. godine. Bio je prava politička dodvorica. Mostu na Carini oduzeo je ime kralja Karla i krstio ga imenom Petra I. Karađorđevića (1844. – 1921.). Mostu na Musali oduzeo je ime cara i kralja Franje Josipa i krstio ga imenom Aleksandra Karađorđevića (1888. – 1934.). Mostu na Luci oduzeo je ime Mujage Komadine i krstio ga imenom vojvode Stepe Stepanovića (1856. – 1934.).
Nakon surovih ratnih sukoba i poslijeratnih zavrzlama, u gradu Mostaru sve se uništava, unižava i sporo obnavlja. U minulom ratu, kao nikada prije, svi mostovi su porušeni. Dvojica najistaknutijih gradonačelnika, Mujaga Komadina i Vlado Smoljan, nisu dobili znamenja u svojim rodnim staništima. Prepušteni su potpunom zaboravu. A sigurno je da ne postoje ljudi koji su razvitku grada dali veći prinos. Hrvatska akademija za znanost i umjetnost, potom i Matica hrvatska, zalagali su se. Pisali su, znanstvene skupove održavali, nije bilo rezultata.
Nije bilo razumijevanja.
Je li ovo normalno stanje jednoga društva?
Po svemu sudeći, u pravu je Ivo Andrić kada piše:
"Sve je normalno u narodu koji je u svojoj povijesti više bio podanik nego svoj čovjek, više gladan nego sit, duže usmen nego što je bio pismen."
Na dan preuzimanja Uprave grada Mujaga Komadina obratio se okupljenim gradskim vijećnicima riječima:
"Svoj mandat želim započeti dobrim djelima. Bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, Muslimanskom kulturnom društvu Gajret, hrvatskom Glazbenom društvu Hrvoje i pravoslavnom društvu Prosvjeta od svojih prihoda, na jednake dijelove, dodijelit ću pomoć…
U Beč, Prag i Peštu poslat ću arhitekta Miroslava Lossea da prošeta i vidi koja je gradska banja tamo najljepša. Takvu ću u centru grada sagraditi. Svojim ću novcem podići veliku kuću, opremit ću je namještajem i sve osigurati da našu siromašnu djecu izvedemo na pravi put…"
Tako je govorio Mujaga Komadina.
Svoja obećanja je ispunio.
Nije čudo što je dr. Himzo Polovina pjevao: "Dvore gradi Komadina Mujo sred Mostara, najljepšega grada"…
Za godinu dana (6. svibnja 2025. godine) bit će stota obljetnica od smrti znamenitog gradonačelnika. Malo je vjerovati da će se Gradska uprava ovog datuma sjetiti.
Nije ni do sada!
Zavladala je kultura zaborava.
Prije nekoliko godina s bivšim gradonačelnikom Radmilom Andrićem i agilnim gospodinom Edinom Batlakom, nekad kandidatom za tu časnu zadaću, sudjelovao sam u radu povjerenstva koje je trebalo pripremiti podizanje poprsja Mujagi Komadini.
U toj nakani nismo uspjeli.
U gradu koji je unakazio minuli rat i izludio Statut visokog predstavnika Paddyja Ashdowna (1941. – 2018.) ni oko čega se sporazum ne može postići.
Drugi legendarni gradonačelnik Vlado Smoljan (1926. – 2008.) prepušten je potpunom zaboravu.
A živio je za svoj grad.
Gradio je, projektirao, pisao i objašnjavao.
Tako su radili i njegovi časni preci – otac dr. Rade i stric dr. Bariša, prvi mostarski studenti pravnih znanosti na Kraljevskom juridičkom fakultetu u Zagrebu, a poslije znani mostarski odvjetnici, gospodarski i politički predvodnici hrvatskog naroda.
Hrvatska akademija za znanost i umjetnost predlagala je da se mostu na Carini vrati ime legendarnog gradonačelnika Mujage Komadine, a novi most u Sutini krsti imenom drugog velikog gradonačelnika Vlade Smoljana.
Nije bilo razumijevanja.
Nije bilo dobre volje da se na glavnom gradskom trgu podigne poprsje gradonačelnika Mujage Komadine.
Evo prilike.
Pred nama je svibanj 2025. godine i stota godišnjica od njegove smrti.
Pred nama je i petnaesta godišnjica od smrti mr. Vlade Smoljana.
Prilika do prilike!
Pa, eto!•