Nakon 445 dana od zagrebačkog potresa, počela je obnova u Zagrebu! Tako je glasila vijest ovih dana! Zapravo bi točna vijest bila da obnova nije još ni počela, da je tek počelo rušenje kuća, i to čak više simbolički, nego stvarno. Jer iako je počelo, svelo se na nekoliko kuća, ništa se opet spektakularno nije dogodilo. Nije krenulo masovno rušenje, a o obnovi da i ne govorimo. Hoće li ljudi na zagrebačkome području naći novi krov nad glavom do zime, to nitko ne zna. Jedino preostaje dignuti glavu prema nebu i sklopiti ruke i moliti se...
Zapravo treba reći da je sramota da je prva kuća s crvenom naljepnicom nakon potresa srušena tek 445 dana od potresa! To je teška sramota za bivšu gradsku vlast, ali i za državu. Ma za sve u lancu odlučivanja koji su trebali omogućiti svojim odlukama da se ljudima što prije omogući da se vrate u koliko-toliko normalan život. No još jednom se pokazalo kako je hrvatska birokracija ubitačna za ljude ove zemlje. Istina jest da je petrinjski potres bio razorniji, pa da je onda i zakonska regulativa drukčija, pa je zato ondje već srušeno mnogo više kuća u puno kraćem vremenu i sagrađene su već neke nove. Iako ni stanje ondje ne zadovoljava u potpunosti.
Međutim, nitko ne može poreći da se zakonska regulativa nije mogla promijeniti, da se i u Zagrebu i okolici ubrza obnova. Sve se može ako postoji politička volja, i ako postoje ljudi koji znaju što treba učiniti. Hrvatska birokracija, od samih pisaca zakona i podzakonskih akata, do njihovih donositelja, dosad su se već bezbroj puta dokazali krajnje neučinkovitima, proturječnima, a sad i oko obnove. Je li normalno da se nakon kratkog vremena od donošenja zakona o obnovi već čuje sve više glasova da ga treba mijenjati, a posebno da treba mijenjati podzakonske akte? Već je bilo jasno da nešto ne štima kad su ljudi shvatili koliko papira trebaju prikupiti pa koliko novca dati za projekt, moraš i odvjetnika angažirati da ti prikupi lakše papire...
Da, birokracija je kočnica, ali bome i osobni odnosi, politički obračuni. Žrtve su ljudi čija je imovina stradala u potresu. Osim neučinkovitog Milana Bandića, sve je s obnovom krenulo nizbrdo kad je Damir Vanđelić, šef Fonda za obnovu, odbio Andreja Plenkovića i njegovu ideju da bude kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba. Plenković je tu odbijenicu shvatio osobno, kao što i inače puno toga shvaća jako osobno. To je tako kad u njemu čuči despotski političar, inače umiven u europske vrijednosti. Vanđelić je odbio Plenkovića jer nije htio biti potrošna politička roba, jer se znalo da HDZ i tako neće ozbiljno ići protiv kasnije preminulog Bandića. Plenković je morao hitno tražiti novog kandidata pa ga je našao u posve pogubljenom i nespremnom Davoru Filipoviću.
Plenković Vanđeliću nije zaboravio odbijenicu. Vanđelić je imenovan na čelo Fonda, ali od prvog dana podmeću mu se klipovi kako bi se pokazao neučinkovitim. Bio je inače odličan izbor za čelnika Fonda, izuzetna biografija, stručnost, iskustvo, a onda je odjednom Fond kriv za sve propuste u obnovi, ne samo zagrebačkoj. I danas imamo rat između Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine i Fonda za obnovu. Doista rat, dok je obnova u povojima. Vanđelić se tako žali da je “najveći problem da od 11.200 zahtjeva Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u odluke nije pretvorilo niti dva posto zahtjeva” te da je “očito da je najveće usko grlo ovoga trenutka obrada zahtjeva”. U Ministarstvu pak kukaju da nemaju dovoljno zaposlenika za obradu zahtjeva, da su zahtjevi nepotpuni, da moraju svašta provjeravati, a ljudi se pak žale da u Ministarstvu ne mogu dobiti nikakav odgovor o statusu svoga predmeta. I tako u krug mjesecima.
Stoga i ne čudi da je platforma Možemo! premoćno pobijedila na zagrebačkim izborima jer je u kampanji kao jedan od prioriteta najavila ubrzanje obnove. Ali svejedno, da se obnova koči zbog osobnih političkih obračuna, da su žrtve potresa žrtve Plenkovićevog obračuna s Vanđelićem, pri čemu Plenkovićevi ljudi onda samo odrađuju despotsku premijerovu volju, to je nečuveno! Plenkovićev stav prema Vanđeliću bio je vidljiv odmah kod prvog njegova istupa nakon Vanđelićeve odbijenice. Dobro, ne moraš ga voljeti, ali da se to lomi preko građana koji vape za pomoć nakon potresa, to je dno dna politike. U normalnoj zemlji neki bi već odgovarali. U Hrvatskoj i dalje psi laju, a karavane prolaze!