U noći na nedjelju trebalo je kazaljku sata s tri vratiti na dva, a iz Amerike stiže mišljenje kako broj entiteta u BiH valja s dva povećati na tri! Puno toga se mijenja, a javno mnijenje ponajviše. Velika geostrateška preslagivanja nastavljaju se punim tempom, a prate ih razna slaganja, neslaganja, laganja, negodovanja, pogodovanja. Tu su i svakorazna izdvajanja, zamajavanja, proganjanja, zdvajanja. Puštaju se duhovi iz raznih boca, a zadimi i iz bosanskog lonca. Samo da ne zadimi iz balkanskoga bureta baruta. Od igre s vatrom oko zapaljivih tema, vatrenih govora, zapaljivih prigovora i slično. Pa se više ne zna tko bi s kim i zašto. Sve više na aktualnosti dobiva izjava jedne dame nakon što je zbog svoje finoće u jednoj vezi ispala budala:
- Više uopće ne tražim srodnu dušu jer što će mi dvije budale u životu!
Mnogi se mogu prepoznati u davno napisanim mislima Meše Selimoviću u knjizi “Pisci, mišljenja i razgovori”. Veliki pisac piše: “Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro”. Meša ističe da te taj čudan svijet ogovara, a voli, ljubi te u obraz, a mrzi te dodaje: “A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa. Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije… Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?”
Tako davno govoraše Meša, opisavši mnoge danas. No, ima mnogo onih koji misle kao jedan bh. građanin koji reče:
- Nisam nešto osobito religiozan, ali u Njemačku vjerujem!
Mnogi ipak više vjeruju u svoju rodnu grudu i Božju pomoć. Među njima je i Mujo koji gleda lik Nikole Šopa na novčanici od 100 KM pa upita jednog malo uče(v)nijeg:
- A tko je ovaj lik na ovoj lijepoj stoji?
- To je Nikola Šop, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, a rođen je ovdje kod nas u Bosni - objasni mu ovaj.
- Uopće ne znam čovjeka, ali pravo mi drago kad ga vidim - reče Mujo.
Puno toga na političkom planu u BiH i diplomatskom okruženju podsjeća na konstataciju jedne gospođe na račun svojih prijateljica. Dogovori se s prijateljicama da iziđu na zajedničku večeru, a kad se vratila doma, muž je upita:
- Jeste li se napričale?
Ma, jok, nismo imale o čemu pričati jer su sve došle - objasni mu.•