Kada se na nekom mjestu i u nekoj prigodi sastanu obični ljudi, oni će, uz dva srka kave i tri-četiri dima duhana, u pravilu, razgovarati o svakodnevici, o Europskom nogometnom prvenstvu, o susjedima, suradnicima, poznanicima, prijateljima i nekadašnjim ljubavima. Ovi su ovakvi, oni su onakvi, uglavnom - sve će se svesti na prazne priče, često i na obična ogovaranja i hvalisanja.
U posljednje vrijeme, pojavom suvremene tehnologije, društvene mreže pretvorile su se u njihov servis preko kojega mogu nekažnjeno ogovarati pripadnike druge ideje, političke opcije, često i pripadnike drugih religijskih ili nacionalnih skupina.
Kada se iscrpe ove teme, oni će se u razgovoru dotaknuti vremenskih prilika i “mudro” zaključiti da ni vrijeme nije kao što je nekada bilo. Proljeće zna zakasniti, a vrelo ljeto zalutati u vrijeme koje se uvijek smatralo kasnom jeseni. Vremenska razdjelnica više ne postoji. Sve je u svijetu postalo prijevara osim čestite Hercegovine, kako često zna reći Stanislav-Brzi Puljić, bešumna bunska letjelica. Ako se ikada ovaj u gradu omiljeni mladić kandidira za gradonačelnika grada Mostara, i Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, morat će priznati da postoje ljudi koji brže idu od mjesta do mjesta, od jednog do drugog skupa, od rane i podnevne, do večernje svete mise.
Kada se sastanu pametni ljudi, oni će razgovarati o događajima koji su poremetili njihove životne navike i svjetonazore, o tomu – kako zaposliti nezaposlene, kako zaustaviti one koji su spremili kovčege i odlučili poći što dalje od ove “pijane kavane”, kako liječiti bolesne ljude i kako umirovljenike odmaknuti od sudbine kontejnera. A kada se sastanu mudri ljudi, oni će razgovarati o idejama i o tome kako neku od njih ostvariti. Kako zaustaviti opasnosti koje su se nadvile nad početak ovoga stoljeća, kako spriječiti moguću reciklažu krvavih nesporazuma iz naše bliže prošlosti i kako, ne baš čistu, povijest sačuvati od daljnje erozije.
O pozitivnim stvarima i iskoracima vrijednim poštovanja malo će tko nešto ozbiljno napisati, kamerom snimiti i svijetu pokazivati. Da je ovih dana na bjelopoljskoj džamiji, katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi, na nekom drugom vjerskom ili nacionalnom znamenju, na ulaznim vratima razbijeno staklo ili napisan neprimjeren grafit, o tome bi se pisalo, to bi se snimalo i pokazivalo. Natjecale bi se domaće i inozemne televizijske kuće, domaći dnevni i tjedni listovi, i svijetu pokazivali kako ni dvadeset godina poslije rata nismo postali bolji, razumniji i uljudniji i da, unatoč krvavima iskustvima, nismo shvatili da je naša zemlja malo veća koliba u kojoj smo nastanjeni i zbijeni te da na njezina vrata moramo ulaziti i izlaziti, s poštovanjem jednih prema drugima.
Jer – svaki poremećaj pri ulasku i izlasku iz kolibe može uzburkati strasti zaleđenog rata i zemlju gurnuti u vrtlog nesporazuma, podjela i osveta. Dok pišem ovu kolumnu, na stolu imam Večernji list od 13. lipnja ove godine.
To je dan kada se u Posuškom Gracu slavi Sv. Ante i proslavlja 24. obljetnica od utemeljenja postrojbe “Ante Bruno Bušić”.
Na dvije stranice Večernjeg lista (38. - 39.) poredano je 107 fotografija onih koji su poginuli u minulom ratu. Pošao sam od slike do slike i vidio da je od 107 poginulih više od jedne polovice život skončalo prije 25. godine.
Čemu su se nadali mladi ljudi?
Nadali su se samostalnoj, slobodnoj i demokratskoj zajednici, zemlji gospodarskog napretka i socijalne pravde. Na koncu, od svega toga – ništa! Baš ništa!
U vrijeme pisanja ove kolumne imao sam malo više slobodnog vremena. Gledam jednu i svaku televiziju, čitam dnevne i tjedne novine i skoro nigdje na nađoh da je iz ozbiljnog pera, na ozbiljan način, prikazan ekumenski postupak mostarskog vladike Grigorija.
Obilježavanje 150. godišnjice pravoslavne crkve Vaznesenja Gospodnjeg u Bijelom Polju dogodilo se u vrijeme sumraka kada prestaje dnevni post muslimanskih vjernika. Vladika Grigorije, sa subraćom svećenicima, pozvao je susjede i za njih pripremio svečanu ramazansku večeru - iftar. Novinari zatečeni događajem pitaju se: je li se to stvarno dogodilo i je li to moguće upriličiti u poremećenoj sredini kakvom se prikazuje naša mostarska?
Što im je odgovorio vladika Grigorije?
-Ne znam što je ljudima, ovo je najnormalnije. Mi smo ovo oduvijek imali. Biti susjed i prijatelj, poštovati drugoga, njegovu vjeru i njegov život, nešto je najnormalnije. Kako možeš očekivati da tebe drugi poštuje?! Ljudi moji, čemu čuđenje? Ovakvih stvari treba više, trebamo razgovarati, družiti se i gozbe jedni drugima priređivati.
Mađarski paprikaš
Ako ste nekada kao putnik, turist ili namjernik boravili u Mađarskoj, morali ste uočiti da je na njihovom jelovniku najzastupljenija svježa, sušena ili mljevena paprika kao predložak legendarnom mađarskom ljutom paprikašu. U svim kuhinjama paprikaš se pravi na isti način. Po istom receptu. S istim sastojcima.
Tako je bilo do vremena Ive Sanadera, hrvatskog premijera, sada i Ane Karamarko, gospođe konzultantice. Za njih se pripremao poseban paprikaš. Umjesto ljute smjese, njihovom paprikašu dodavao se prilog od nekoliko buntova svježih eura. I eto prave poslastice od koje će pohlepni ljudi “prste lizati” i pjevušiti: “Lijepa naša domovino”…
Ivu Sanadera poznajem nekoliko desetljeća. U vrijeme dok je obnašao dužnost intendanta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, često sam, po njegovu pozivu, odlazio na predstave. Odlazio i kada mi se nije išlo!
Kada se uključio u političke vode, mi, njegovi prijatelji, bili smo ponosni. Obrazovan i elokventan, poliglot i stasit čovjek, idealan za premijera jedne male zemlje i ozbiljna zastupnika velikog europskog kontinenta i njegova parlamenta. Znali smo da zna i da može.
Ali nitko nije mogao pretpostaviti da će se u svijetu politike toliko zanijeti i tako grubo posrnuti i da će u nacionalnoj povijesti zauzeti jedno od vodećih mjesta na ljestvici nečasnih ljudi.
Kao starom dobrom poznaniku želim mu sve najbolje – da u ponovljenom postupku otkloni sumnju u nečasne radnje i ishodi oslobađajuću presudu.
Nakon njega pojavio se drugi čovjek koji je to isto želio biti.
No, svatko tko je promatrao njegove istupe, morao je uočiti da je to čovjek ugrađenih limita i da ne može biti ono što je za svoju političku karijeru zacrtao. Njegove rasprave svodile su se na ideološke razmirice, na Tita i petokraku, na ustaše i četnike, na sve ono o čemu bi trebala samo povijest raspravljati i donositi znanstvene sudove i ocjene.
Svatko ga tjera s političke scene, a on ne bi. Ne da se! Naivan je jer misli da može preživjeti i “preporuku” Glasa koncila, vodećeg lista Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Kada za nekog političara Katolička crkva kaže ono što je kazala za Tomislava Karamarka, takvim prilikama najbolje pristaje refren pjesme Mate Bulića: “Kamenom me pokrij, Neretvom poškropi”… I reci - amen!
U posljednjih desetak godina na hrvatskoj političkoj sceni pojavilo se nekoliko osebujnih osoba. Svaka od njih pridonijela je općoj apatiji, razočaranju, metežu i političkom kaosu. U razgovoru za jedne zagrebačke novine sarajevski pjesnik Avdo Sidran kaže da je general Ljubo Ćesić Rojs dostojan svake akademije jer je izjavom: “‘Ko je jamio – jamio!” pogodio u srce stvari.
Ni jedan, ni drugi, ni treći iz plejade osebujnih osoba nisu shvatili da bavljenje politikom mora biti lišeno samoljublja, koristoljublja, častohleplja i nerealnih ambicija. Politika je časno područje ljudske djelatnosti koje je namijenjeno obrazovanim, sposobnim, razboritim i skromnim ljudima koje nije moguće zavarati i koji mogu odgovoriti izazovima novog vremena.
Politika nije za svakog besposličara i neradnika.
Jednom prigodom, u vrijeme održavanja međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće, u prelijepom vrtu restorana “Radobolja” (kod Škore) sjedio sam s pokojnim Arsenom Dedićem. S tim neponovljivim čovjekom razgovarao sam o svemu i svačemu.
I o političkim prilikama, naravno.
U jednom času čisti genij reče mi:
- Josipe, čini mi se da kod nas u Hrvatskoj ima četiri i pol milijuna političara i nekoliko civila.
- Tako je, baš tako, maestro! – odgovorih mu.
Kod nas u Mostaru civila uopće nema!