Rijetko koji dan u godini izazove toliko sjećanja i emocija koliko proslava Oluje, dana koji je Hrvatima simbol sjećanja na najsjajniju hrvatsku vojnu pobjedu u Domovinskom ratu, a vjerojatno i u čitavoj hrvatskoj povijesti. Ta pobjeda ostvarena je u zajedništvu najvećeg dijela Hrvata iz Hrvatske, onih iz BiH te hrvatskoga iseljeništva. Pritom se ne smije zaboraviti ni doprinos hrvatskih građana drugih nacionalnosti koji su se, rame uz rame s Hrvatima, borili za Hrvatsku prihvaćajući je kao svoju državu. To zajedništvo u suprotstavljanju velikosrpskoj agresiji bio je odlučujući preduvjet za konačnu vojnu, ali i svaku drugu pobjedu HV-a i države Hrvatske.
Nikada dotad, a ni poslije, Hrvati nisu iskazali takvo zajedništvo. Njega se s ponosom, ali i dozom tuge, spominju Hrvati iz BiH, jednako kao i Hrvati izvan domovine, koji danas ne mogu sakriti osjećaj napuštenosti i ostavljenosti od Hrvatske. Hrvati u BiH dovedeni su u situaciju da ih se kao konstitutivan narod, nakon svega, marginalizira i obespravljuje u vlastitoj domovini BiH. A da nije bilo Hrvata iz BiH, bez njihove pomoći i žrtve, vjerojatno (zasigurno) danas ne bi bilo ni Hrvatske, a ni BiH. Dok Hrvati iz iseljeništva ukazuju na veliku materijalnu, financijsku, lobističku kao i svaku drugu pomoć koju su pružili Hrvatskoj, Hrvati iz BiH ističu da su na hrvatskim ratištima prije i nakon Oluje izginuli mnogi sinovi Herceg-Bosne.
Valja podsjetiti kako je vojno-redarstvena akcija Oluja krenula s livanjske crte obrane Rujani-Čelebić. Upravo ta crta obrane bila je dvostruko kobna za srpskoga generala Ratka Mladića. Prvi su put tu doživjeli vojni poraz od združenih hrvatskih snaga HV-a i HVO-a kojima je zapovijedao general Ante Roso, uz suzapovjedništvo mladog časnika Ante Gotovine. Da je Mladić prošao Livno, ne bi se zaustavio do Splita. Livanjska epizoda, u kojoj počinje Gotovinin uspon u vojnoj hijerarhiji, smatra se početkom njegova najplodnijeg razdoblja koje je završilo Olujom nad Kninom. Na livanjskoj bojišnici Gotovina je za iskazane vojne sposobnosti i znanje najprije diplomirao i magistrirao, a u Kninu je samo primio doktorsku titulu kao krunu svoga dotadašnjeg vojnog rada i uspjeha.
Zbog proslave Oluje mnogi danas hrle u Knin u kojem žele osjetiti atmosferu najveličanstvenijeg događaja kada su vojne snage - 4. i 7. gardijska brigada HV-a - trijumfalno ušle u oslobođeni hrvatski kraljevski grad. Prigoda je to i za prisjećanje na sve legendarne gardijske brigade na čelu s njihovim ratnim zapovjednicima i generalima: od splitskih Pauka i varaždinskih Puma, koji prvi uđoše u Knin, do zagrebačkih Tigrova, petrinjskih Gromova, gopićkih Vukova, osječkih Kuna, vinkovačkih Slavonskih sokolova te svih vojnih postrojbi HVO-a. Tadašnji dolazak predsjednika dr. Franje Tuđmana i podizanje velike hrvatske trobojnice na kninskoj tvrđavi simbolički je označio kraj srpske pobune i uspostavu cjelovite hrvatske države. S obzirom na to da se Oluja ne slavi samo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, već i kao Dan hrvatskih branitelja, danas se odaje počast i iskazuje zahvalnost svim hrvatskim junacima, ljudima neobične hrabrosti, ratnicima i sanjarima koji su svoje živote dali za svoju domovinu. Njihova žrtva, koja je istinski primjer pravog domoljublja, trebala bi biti uzor svima kojima je RH smisao života i koji žive od Hrvatske. Budući da je Oluja bila legalna i legitimna vojno-redarstvena akcija u kojoj je Hrvatska oslobodila svoj okupirani teritorij, hrvatski branitelji i sudionici Oluje zaslužuju svako naše poštovanje. Oluja je bila nužna za opstojnost hrvatske države i hrvatskoga naroda. Onaj tko to ne prihvaća, ne može se smatrati dobronamjernim jer mu očito smeta i samo spominjanje države Hrvatske.
eto da nije livnjaka nebi bilo ni hrvatske