Jedno od besmislenijih pitanja kad su Olimpijske igre posrijedi jest: “Koliko medalja očekujete?” Ili: “Jeste li zadovoljni brojem medalja?” Ako govorimo o Sinkovićima, Sandri, Srbiću, Sari, Matei Jelić ili Barbari Matić, nemamo mi kao javnost što biti razočarani ili zadovoljni, a čim kreneš s “očekivali smo”, izjednačavaš sportske velikane s dostavljačima iz pečenjarnice kojima kažeš: “Očekivali smo narezano.” Pa i to je pomalo nepristojno.
Nije svaki nastup herojski. Ali svakog olimpijca moraš poštovati, a pobjednika naročito. To je rekao Červar. Nikad se ne rugaj sportašu zbog njegova nastupa. E to je govorio doajen Bertičević, zlatno pero kojeg se Goran Ivanišević, prvi nositelj naše zastave i osvajač prve medalje za slobodnu Hrvatsku, sjetio u zahvali pri ulasku u Kuću slavnih. Što ne znači da ne treba analizirati.
U Riju su osvojili deset. Možemo li uopće govoriti o padu ako je osam medalja do pretposljednjeg dana Tokija statistički zapravo drugi najbolji nastup otkako se 1992. u Barceloni prvi put zavijorila hrvatska zastava?
Ljepota Igara je što otkriju toliko čudesnih životnih priča koje bi bez OI javnosti ostale potpuno neotkrivene. I heroja među nama, pokraj kojih prođemo na ulici a da ih i ne primijetimo. Tko je znao za Hukleka do Tokija? A kamen bi proplakao na tu strašnu obiteljsku sudbinu. I tu dolazimo do važnosti sporta za zdravlje društva. Kad ti je najteže u životu, naći ćeš novi cilj, motiv i bar malo utjehe za ono što ti se dogodilo. I bar znaš da imaš kome na kraju posvetiti sav uloženi trud, da te netko s neba ipak gleda.
Poanta olimpizma nije u rezultatu premda on nije nevažan. Poanta je u žrtvi koju ulažeš da do cilja dođeš. I zato je Gibonnijeva “Mi smo prvaci” možda i najbolja stvar napisana u čast sportskih šampiona. Jer naglašava i bol i žrtvu na putu kojim moraš proći ne popuštajući si nimalo. I ne spominje poražene.
Možemo li zamisliti koliko su zaveslaja Sinkovići ili Martin odradili da bi se domogli medalje i na trećim Igrama u nizu? Kako si predočiti sve te treninge i žuljeve da bi netko postao srebrni na preči? Evaluirati sportove po težini možda je i nepošteno, ali vježba Tina Srbića doslovno zaustavlja dah. Gledaš i držiš se za stolac. Sport u kojem nemaš prava na pogrešku. Jer, ona znači kraj svih nadanja, sav trud odlazi u nepovrat. Disk možeš pet puta zafitiljiti u mrežu, ali ako si u jednom od prva tri pokušaja bacio za zlato, ti si na Olimpu. No, da bismo shvatili težinu onoga čime se naša dvostruka olimpijska pobjednica godinama bavi, probajmo svaki dan u razmaku od devet godina, koliko je držala naslov pobjednice, otići do najbližeg jezera i makar jednom baciti što dalje možemo običan kamenčić. Javite kad ste odustali ili kad vam je “otpalo” rame. Probajmo, makar na suho, skakućući na jednoj nozi, ponoviti pokret kojim Matea Jelić ili Toni Kanaet zadaju udarce i bit će nam jasnije koliko je te-kvon-do zahtjevan i složen.
Igre su, na kraju, emocija. I zato su sreća i bodrenje Matejinih suboraca pred ekranom u Splitu dok juriša na tu tvrđavu od zlata i Martinov “Bože, što sam izvukao” nešto što ćemo pamtiti i dulje od rezultata.
Strašno je kako smo skrahirali u kolektivnim, loptačkim sportovima. Rudić je davnih dana to najavio. Doslovno smo nestali s mape, a dojam ne bi bio bolji ni da su vaterpolisti došli do medalje. Ne samo da nisu već je njihov nastup zapravo i sublimirao strmoglavi pad koji nam se događa tamo gdje se najbolje vidi ima li zemlja sustav sporta ili nema. Jer, čudesnih će pojedinaca uvijek biti premda se ni na to ne treba previše oslanjati. Ali za vrhunsku selekciju od 12 ili 16 žena ili muškaraca potreban je ozbiljan sustav i rad baš na svakom mjestu u određenoj sportskoj organizaciji. Kako tu uklopiti guranje osobnih prijatelja za trenere ili igrača preko reda da bi se bolje prodao? Tko misli da oni najbolji takvo što ne primijete...
Ako si na turniru od šest utakmica dobio tri, znači da se nisi ni pripremio. Ili da si nešto jako zezno u olimpijskom ciklusu. Ako u utakmici koja te dovodi pred medalju primiš 15 golova, znači da je tog dana vaterpolski izbornik mogao biti i običan prolaznik koji bi doviknuo: “Momci, ako hoćete, rasplivajte se, ako ne, ‘ajmo kući!” Rezultat bi bio isti. Kao i na rukometnom SP-u, došli smo na turnir vidno ostarjeli. Zar naši izbornici ne vide mlade igrače, boje ih se gurnuti ili ih nema? Ne znaš što je gore od toga. Istina je da je država nedopustivo zanemarila problem financiranja kolektivnih sportova. Možda i ne zna kako ga riješiti. Ali i u tim sportovima ima svega. A šteta... Imali smo lijepu priču.