Ukrajina je pobijedila u bitki kod Kijeva, bitki kod Harkiva i u bitki kod Torina, na Pjesmi Eurovizije. Što znači da zna i može pobjeđivati i vojno, i u informativnom, da ne kažemo glazbenom ratu. Niti druga ruska ofenziva, koncentrirana na Donbas, ne ide kako su u Moskvi očekivali, kao što pokazuje fijasko prilikom ruskog forsiranja rijeke Siverski Donec. Rusija je osvojila Mariupolj, ali to je "pobjeda" poput pada Vukovara, nikakva zapravo. Ruska vojska "pobjeđuje" u zločinima, pljački i takvim propagandnim lažima koje su, doduše, krasile Putinovu Rusiju i u mjesecima pripremanja za invaziju i negiranja da se to uopće sprema, ali koje su sada, dok rat traje, još nevjerojatnije.
Pitanje koje je mnogima na pameti: kako se ruska armija pokazala tako nesposobnom za ratovanje?
U jednom neslužbenom razgovoru u Bruxellesu, s upućenom osobom iz vojnih krugova, čuo sam i ovakvo razmišljanje: mi znamo da njihovi generali znaju isplanirati i voditi rat bolje od ovoga, ali ako ovo što smo vidjeli nisu isplanirali oni, tko je onda to isplanirao?
Odgovor se možda nudi u prekjučer objavljenim izjavama neimenovanog zapadnog izvora, citiranog u svjetskim medijima. Ruski predsjednik Vladimir Putin, kažu, toliko je osobno involviran u mikromenadžiranje svog rata u Ukrajini da čak donosi operativne i taktičke odluke kakve se u normalnim vojskama donose "na razini pukovnika ili brigadira".
Taj rat isplanirao je sâm Putin, sa svim svojim zabludama. Sa svim svojim "silovikima", oslanjajući se više na špijunske umove kakav je i on sâm, a ne na vojne. I sa svim manama dugo građenog sustava strahovlade u kojemu su ga najbliži suradnici uvjeravali u stvari koje Putin želi čuti, ne stvari koje bi se zaista mogle dogoditi ili ne dogoditi kako je u Kremlju planirano.
Ubila ih vlastita propaganda, moglo bi se reći, kad bi stvari bile gotove, ali nažalost nisu.
Još od Staljinova doba, ruska armija dizajnirana je tako da preplavi liniju fronte ljudskim tijelima. Živim ili mrtvim - to očito nije tako bitno iz perspektive ruskih generala, koji su naučeni sjediti daleko od linija fronte i slati valove vojnika i naoružanja na neprijateljske linije. Ugrađena slabost ruske armije je i odsustvo bilo kakve inicijative, koja postoji u modernim zapadnim vojskama među časničkim i dočasničkim kadrom. Sve, pa i pogreške, stiže s vrha. I nitko ništa, pa ni pogreške, ne propitkuje. Kad je ruska invazija na Ukrajinu zapela, vrhovni zapovjedništvo je upućivalo generale bliže linijama fronte, a Ukrajinci su ih, očito uz pomoć američkih i britanskih "savjetnika" sa strateškim podacima o kretanju ciljeva, počeli ciljati. Prema ukrajinskim izvorima, na ratištu je poginulo 12 ruskih generala. Do te mjere su Ukrajinci bili uspješni da su se u jednom trenutku Amerikanci, očito ne želeći izazvati ruske protunapade na slične američke interese, morali ograđivati od nagađanja da su imali prste u napadu na glavnog ruskog zapovjednika u Ukrajini, generala Valerija Gerasimova.
Savjetnička uloga vodećih američkih i zapadnih vojnih umova do te je mjere prisutna u pomoći Ukrajincima da su, kako neslužbeno doznajemo, u Ukrajini prisutna čak dvojica prethodna SACEUR-a, vrhovna NATO zapovjednika za Europu. Pomoć Ukrajincima u naoružanju i obuci također je narasla do neslućenih razmjera, i još raste. Amerika je i službeno aktivirala Lend-Lease program vojne pomoći, kakav su Amerikanci imali sa saveznicima u II. svjetskom ratu, uključujući i sa SSSR-om i Jugoslavijom.
Kad glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg ovih dana kaže da "Ukrajina može pobijediti", on ne govori napamet.
Poanta je nešto drugo: to da se Putin pokazuje ne samo kao Hitler našeg doba, nego kao očajan strateg, vladar čiji su potezi katastrofalni i za samu Rusiju, a ne samo za vlastite proklamirane ciljeve. Želio je natjerati NATO da se povuče i praktički poništi ranija proširenja, a postigao je to da vojno neutralni Finci i Šveđani apliciraju za članstvo u NATO-u, i to da vojni savez stvara permanentnije baze na istočnom krilu od Baltičkog do Crnog mora. Mislio je da će njegovu agresorsku vojsku građani Ukrajine dočekati cvijećem, da će povijesne i kulturološke veze dviju zemalja olakšati njegovu zamišljenu okupaciju, a postigao je to da je možda i zauvijek udaljio Ukrajince od Rusa.