Kada ljudi postanu nezadovoljni prilikama u svojoj zemlji, oni počnu, kako narod kaže, "na sva usta" hvaliti druge zemlje i druge narode. Vidi ovo, vidi ono, zašto i kod nas tako ne bi moglo biti.
Tako, malo-pomalo, od tih zemalja i naroda počnu praviti uzore.
Ako je nešto lijepo i elegantno, to mora biti talijansko i francusko. Ako je nešto dobro i kvalitetno, to mora biti njemačko. Jer, nitko se ne zna odjenuti i dotjerati kao što znaju Talijani i Francuzi, a nitko ne može napraviti nešto dobro, trajno i dugotrajno kao što Nijemci znaju i umiju. U hvalospjevima Rimu, Parizu, Bonnu i Berlinu često se pretjeruje i takvim zemljama, njihovim gradovima i narodima pripisuju se osobine koje objektivno ne zaslužuju.
Jer prema malim zemljama i nemoćnim narodima stoljećima su bili, a i danas su, zaslijepljeni kolonijalnim navikama i potrebom za tuđim tlom, tuđim zemljama i njihovim prirodnim bogatstvima. Da stoljećima nisu bili onakvi kakvi su bili, i male zemlje i njihovi narodi bili bi na višem stupnju političkog, gospodarskog, kulturnog i duhovnog razvitka.
Kolonizatorima i eksploatatorima - nikad dosta!
Jedno je sigurno - da ni jedni ni drugi, koliko god bili moćni i veliki narodi, nemaju meku, toplu, razboritu i plemenitu bosansku dušu ni hercegovačko srce, um, razum i radišne ruke. O takvim svojstvima naše zemlje i njezinih naroda nisu pisala lokalna pera niti govorili političari u zanosu predizbornih skupova i kampanja, nego genijalni književni um - nobelovac Ivo Andrić.
Vremena su se promijenila.
Sve je postalo poremećeno i izopačeno, svaki red i svaki plan je izgubljen. Uskoro se ni godišnja doba neće razlikovati. Ljudi na ulici, u robnoj kući, u restoranu i hotelu, na svakom drugom javnom mjestu, ne djeluju sretno i veselo. Nigdje razornog hercegovačkog osmijeha i sitnog mostarskog kikota. Na sve strane raširio se virus pokopne tišine i neizvjesnosti.
U prosudbama ovog i onog vremena mogu se pojaviti različita mišljenja.
To je normalno.
Svatko može pogriješiti.
Zato stara pučka mudrost kaže:
"Sačuvaj nas, Bože, čovjeka koji nikad ne zna pogriješiti, a još više i snažnije od onog koji po istom pitanju grešku zna ponoviti."
Postizborna Bosna i Hercegovina živi rastočena.
Živi poput malog crva u zreloj mostarskoj trešnji koja samo što na zemlju nije pala.
Tresnula!
Stišću je s jedne, stišću i s druge strane.
Stišću je izvana, a još teže i opasnije - stežu je iznutra.
A ona, mala i nemoćna poput sante leda, sve brže klizi prema nepoznatom utočištu.
Zapravo, Bosna, s njom i Hercegovina, desetljećima luta od nemila do nedraga, od jednog do drugog visokog predstavnika. Od jednog koji o njoj, njezinoj povijesti i patnjama, njezinim narodima i kulturnim dosezima zna malo, do onog drugog koji ne zna ništa. Ni s jednim, ni s drugim i ni jednim koji dođe nakon njih, neće biti sreće, dostojanstva i napretka.
Ne može ih ni biti!
Od obećanih reformi - ni traga ni glasa.
Nije ih ni očekivati!
Zemlja diše polovinom oboljelih pluća.
Kašlje i sve češće kašljuca.
Guši se!
Nikako da se vrati s nesigurna i opasna puta.
Nikako da popravi loše ustavne norme, nejasne zakone, labave propise i postane okvir zbog čega kao država postoji. Nikako da pronađe iskrene prijatelje koji će joj pomoći podignuti se, uspraviti i početi normalno disati i živjeti. Da njezini građani prestanu živjeti u strahu, nemiru i neizvjesnosti, da mladi i stari, učeni i neuki, stručni i nestručni, umorni od rata i poraća, trvenja i nadmudrivanja, prestanu bježati i tražiti nova životna skloništa.
Kao da nešto novo i opasno naslućuju.
Zaista, vrijeme je da iz Bogom dane, vodne i plodne zemlje, stoljeća tuge i nesreće, jada i tuđe uprave zauvijek nestanu.
Jedna pripovijest kaže ovako:
"Slavni osmanski državnik i vojskovođa, admiral i visoki vezir, graditelj Sinan-paša (1520. - 1596.), Albanac katoličkog podrijetla, odlučio je napraviti nešto novo, trajno i veliko. Majstore koji su ranija zdanja predano rušili, smijenio je i otpustio s gradilišta.
Sve do jednog!
Sultan Sulejman, začuđen, upitao ga: 'Zašto si, Sinane, časni visoki veziru, zamijenio stare, iskusne i vrijedne radnike?', a on mu odgovori: 'Oni koji su godinama rušili i urušavali nisu ljudi s kojima mogu graditi novo, bolje, trajnije i sigurnije.'"
Poučan je Sinan-pašin nauk i postupak.
Sazrijeva vrijeme za njegovu primjenu.
Zemlji koja je, iz bogzna kojih razloga, dubokih i dalekih političkih planova, podijeljena po entitetima i regijama, po županijama i nacijama, po pismu i jeziku, po političkim strankama i religijskim zajednicama, po rijekama i planinama, po nogometnim klubovima…, trebaju nove, nekonfliktne i ničim opterećene osobe.
Trebaju joj mudri, časni i čestiti ljudi.
Da bi se negdje stiglo i nešto postiglo, potrebno je mnogo truda i još više odricanja. U neusklađenoj i posvađanoj državnoj zajednici treba puno više. Onaj tko, stjecajem okolnosti, dođe na položaj s kojeg može vladati i upravljati, mora dosta znati i još više razumjeti. I nije važno prostire li se vlast na malu, veću ili najveću državnu zajednicu.
Ne smije ga ponijeti čast i vlast da najednom počne misliti, kako u Travničkoj kronici piše Ivo Andrić, da on nije za običan život i svagdašnje događaje, da je najednom postao nešto drugo, što je pozvano na nešto bolje i više. Primiče se stota obljetnica od premijere neponovljive komedije "Gospođa ministarka" srpskoga pisca Branislava Nušića (1864. - 1938.). Dok je svijeta i vijeka, lik gospođe ministarke plijenit će pozornost i izazivati oduševljenje kazališne publike.
Veliki broj nesporazuma i nezgoda u povijesti jednoga naroda nastane stoga što se na tronu vladara nađu i zateknu nepozvani i nesposobni ljudi koji osjećaju potrebu brinuti se o narodu, strepiti za njegovu sudbinu, braniti ga od opasnosti koje samo oni vide.
Samo oni i – nitko drugi.
Kada takvu brigu prenesu u program svoje političke stranke, u pravilu nastaje kaos. Od takvih ljudi znaju nastati velike muke i ozbiljni problemi.
U Večernjem listu 28. veljače 2023. godine Jozo Pavković, briljantni kolumnist, klimatski prevrtljivu veljaču zatvorio je kolumnom naslova koji sam za sebe govori sve: "Bi li 30. veljače, datum kojega nema, bio jedini prihvatljiv za praznik koji bi slavila sva tri naroda?".
Pita se iskusno pero i razborit um jer zna da su naši narodi rovovima okrenuti jedni prema drugima i da bi se posvađali i oko nepostojećeg dana i datuma. Vjerojatno bi se pojavilo pitanje prioriteta većinskog naroda i nad nepostojećim danom i datumom.
Ima i drugih dobrih primjera koji bude nadu.
U čitlučkom Gracu (mjestu neprimjerena naziva), među stotinjak hrvatskih, žive i pravoslavne obitelji - Sudar. Za vrijeme Drugog i prošlog krvavog ratnog sukoba, obitelji Sudar nije učinjena ni jedna nepravda. Nije učinjen ni jedan neprimjeren postupak. Kada je trebalo priteći u pomoć, susjedi su prvi pritekli. U dvorištu i okolici kuće časnog Ante Pehara Šakotušića nije moglo grijeha biti. Kada je trebalo kuće popraviti, popravljene su Sudareve, kao i sve druge. Ovo je primjer o kome treba pisati i o njemu s ponosnom govoriti.
O jednom još i više.
U knjizi "A što sad" iz 2021. pisao sam o Tomislavu Šakoti (1936. – 2002.), plemenitom vitezu broćanskog kraja. U Večernjem listu od 28. veljače ove godine, s najdubljim poštovanjem prisjeća ga se dr. Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. Pa tako u svojoj novoj knjizi piše: "Za vrijeme rata, kao ministar vanjskih poslova, sudjelovao sam u zatvaranju logora u Dretelju i Gabeli, ratne sramote hrvatskog naroda. Oslonio sam se na Tomislava Šakotu.
Predložio sam predsjedniku Tuđmanu da tog hrabrog i čestitog čovjeka odlikuje najvećim državnim odličjem. Predsjednik me, bez pogovora, poslušao, i Tomislava Šakotu odlikovao jednim od najvećih i najznačajnijih odličja. Na ponos obitelji, gradu, kraju i narodu.
Ime ovog čovjeka dostojno je sjećanja i spomenika, poprsja. Bilo bi primjereno da se jedna čitlučka ulica okiti njegovim imenom. Za čast i dostojanstvo Čitluka i cijelog Brotnja, ime Tomislava Tome Šakote značajnije je od imena kralja Tomislava."
Ja tako mislim!
Inače, o ljudima iz zapadne Hercegovine rijetko se pozitivno piše. Časni ljudi olako se prepuštaju zaboravu. Kada se nešto i napiše, sve je nekako stidljivo, zakopčano, suspregnuto. Kao da iznad mostarskih uzvišenja Žovnice i Kobilovače, sve do Biokova, bliskog mora i dalekog Zagreba, još uvijek leluja nevidljiva hipoteka neprijateljskog kraja
Pred mnoštvom svijeta, na čitlučkom groblju, oprostio sam se od čestitog Tomislava najljepšim riječima i stihovima velikog pjesnika Maka Dizdara (1917. – 1971.):
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
ali smrt nije kraj,
jer smrti zapravo i nema –
i nema kraja.
Smrću je samo obasjana
staza uspona
od gnijezda do zvijezda."
Laganim velom društvenog zaborava prekriveno je ime dr. Milenka Brkića, sveučilišnog profesora, bivšeg dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ministra odgoja i obrazovanja, praktičnog vjernika i iskrenog domoljuba. Iza ovog čovjeka ostao je dubok, posvećen i pozlaćen trag koji vapi za monografijom čvrstog poveza i tvrdih korica.
U političkim vodama nije dugo ostao.
Nije ni mogao ostati.
Na ratnoj vjetrometini ostao je sam.
Kao stablo na osami!
Nije mogao ostati jer je u oluji nevremena izrastao u veliko moralno stablo koje se nije dalo saviti, slomiti i uputiti protiv prvog susjeda. Od naše zemlje želio je otkloniti sukobe, mržnju, tamu i pomrčinu. Do dana današnjeg nije znanstveno ni politički objašnjeno – zbog čega je morao sići s aktualne političke scene!? Neka ovaj plemeniti čovjek počiva u miru Božjem.
Zaslužio je!
U novoj knjizi "Diplomatska oluja" dr. Mate Granić, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, piše da je, po izričitom zahtjevu prijatelja hrvatskog naroda, prije svih Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke i Svete Stolice, Vatikana, Mate Boban morao odstupiti i poći u političku mirovinu.
Vrijeme je istini u oči pogledati!