Vidjeli smo u prirodi da majmun i neke vrste ptica koriste oruđe – grančice kako bi namamili plijen i pojeli ga. Čovjek čini isto. Samo je čovjek u stanju vjerovati, a to nema kod životinja, bar do sada nije dokazano. Samo je čovjek vjernik. I onaj koji za sebe kaže da je nevjernik, laže sam sebi.
On je isto vjernik. Nije vjernik samo onaj koji je kršćanin ili musliman ili židov ili budist ili hinduist. Pored ovih nabrojanih religija, postoje i takozvani praznovjernici, tj. fetišisti, i na kraju ateisti koji su nekada tvorili istočni vojni blok, gdje je nakon pada komunizma stvoreno nekoliko država. Neke od kojih sada su dio EU i NATO.
Ateist vjeruje da iza svega stoji priroda, tj. da je naš svijet u skladu s onim što se nalazi u svemiru. Misle da postoji sila koja sve drži u stabilnom i dinamičnom stanju. Ono što je za ateiste sila, to je za kršćane Bog, a za židove Jahve. Kod muslimana je to Alah. Ateisti su više skloni materijalnom pa tako vjeruju u prirodni ciklus nastanka kao što je to postulirao Thales i njegovi nasljednici, za razliku od vjernika za koje Bog stoji iznad materijalnog svijeta.
Pored vjerovanja u jedinog Boga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku, prije toga pojavila se ideja da postoje dobri i zli bogovi. Grci i Rimljani su imali dobre i zle bogove, ali nisu imali nekoga koga bi mogli smatrati vođom zlih bogova. Prema Platonu, u svijetu su postojale dvije Duše, jedna koja je uzrok dobra, a druga koja je uzrok zla. Sotonu židovi opisuju kao Božjeg protivnika koji je kriv za pojavu grijeha, ali nakon mnogo stoljeća to učenje je zamagljeno poganskim idejama.
U posljednjem stoljeću stare ere dogodila se velika promjena. U tom vremenu židovstvo je preuzelo mnoge značajke dualističkog poimanja po kojem su Bog te sila dobra i istine na nebu i na Zemlji suprotstavljeni snažnim silama zla i prijevare.
Izgleda da se to dogodilo zbog utjecaja perzijske religije. U djelu “The Anchor Bible Dictionary” stoji jedna od najekstremnijih starih teoloških ideja, tj. da je Bog otkupio svoj narod plativši sotoni za njegovo oslobađanje. Tu je ideju iznio Irenej (drugo stoljeće n. e), a razvio ju je Origen (treće stoljeće n. e.) koji je tvrdio da je vrag polagao zakonsko pravo na ljude te je govorio o Kristovoj smrti kao otkupnini plaćenoj vragu. (“History of Dogma”, Adolf Harmack)
U 12. stoljeću su konačno katolički teolozi Anselmo i Abelard došli do zaključka da je Kristova žrtva prinesena Bogu, a ne sotoni.
Po “New Catholic Encyelopediji”, na 4. lateranskom koncilu održanom 1215. Bog je vraga i druge demone stvorio dobrim po prirodi, no oni su po svojoj volji postali zli. Mnogi su ljudi tijekom srednjeg vijeka bili opsjednuti tom posljednjom mišlju. Za sve su okrivili sotonu.
Vjerovanje da vrag ili njegovi demoni mogu opsjednuti ljude skoro je potuklo kolektivnu paranoju. Od 13. do 17. stoljeća strah od vještica proširio se po čitavoj Europi, a s engleskim kolonistima stigao je i do sjeverne Amerike. Čak su protestantski reformatori Martin Luther i Jean Calvin odobravali lov na vještice.
U Europi su inkvizicije i svjetski sudovi vodili sudske procese protiv osoba koje su na temelju neke puke glasine ili zlonamjernih prijava bile optužene da su vještice. Mučenje je bilo običajna metoda da se od optuženika iznudi priznanje krivnje.
Oni koje bi se proglašavalo krivima osuđivani su na smrt spaljivanjem na lomači, a u Engleskoj i Škotskoj vješanjem.•