Treba li baš svaki papa u svome pontifikatu bar jednom posjetiti Hrvatsku? Papa Franjo ima otvoreni poziv za posjet. To je postalo već uobičajeno, da s državne i crkvene strane postoji suglasje o takvom pozivu. A na papi je da ga prihvati ili ne. No ne znam kako bi papa Franjo bio dočekan u Hrvatskoj. Bi li bi mu Hrvati onako radosno unisono klicali kao Ivanu Pavlu II., ili Benediktu XVI., ili bi ga neki i izviždali, možda i protestirali zbog njegova dolaska? Pišem sve ovo samo zato što ne pamtim da je jedan dio Hrvata koji se deklariraju kao vjernici katolici toliko zamrzio ovoga papu da ga čak nazivaju i sotonom, i to na katoličkim portalima i društvenim mrežama, i to bez uvijanja.
Mržnja jednog dijela Hrvata koji se nazivaju i katolicima otišla je tako daleko da ga optužuju i da je nanio ogromnu nepravdu Hrvatima. Sve je to eskaliralo nedavno, kad je papa letio preko Hrvatske u posjet Mađarskoj i Slovačkoj. Pojedini Hrvati koji se deklariraju kao katolici odmah su to iskoristili i napali ga, jer da u Hrvatsku ne slijeće valjda zato što se urotio protiv Hrvata, valjda sa Srbima, sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Sve dakako u kontekstu odugovlačenja s kanonizacijom Alojzija Stepinca, i nakon što je papa na tu temu inicirao mješovitu komisiju između SPC-a i hrvatskih biskupa.
Istini za volju, Vatikan je u vezi Stepinca napravio pogrešku. U slučaju Stepinca svi akteri tvrde da traže istinu. Crkva će reći da je Bog već puno puta u slučaju Stepinca pokazao istinu. Stepinac je svetac! Za beatifikaciju i kanonizaciju, pored svega što komisije proučavaju, traži se i znak s Neba. Crkva je potvrdila da je Bog dao taj znak po čudesnom ozdravljenju koje suvremena medicina ne može objasniti. Crkva tumači da Bog stalno daje znakove da je Stepinac bio osoba sveta života, ali eto opet se traži kruha nad pogačom. Da je samo do Božjih znakova, Stepinac bi već bio proglašen svetim. Ali tu se umiješala politika, a politika vrlo rijetko slijedi Božja nadahnuća. Ipak, papa Franjo zaslužuje poštovanje i skandalozno je kad deklarirani vjernici svoga crkvenog poglavara nazivaju budalom, otpadnikom, antikristom, iako nijedan njegov potez ne odudara od crkvenog nauka. To je taj rascjep unutar same Crkve kojemu često pridonose i pojedini svećenici, što onda unosi zbunjenost među vjernike.
Mnogi će reći da je i papa samo čovjek, pa zašto bi oni onda slušali njega? Zato i imamo apsurdnu situaciju u kojoj si neki uzimaju za pravo da spašavaju crkveno pravovjerje od pape Franje. Pitam se zašto nekim katolicima veću težinu ima to što kaže neki tip na prosvjedu uz odviše smionu tvrdnju da ga Isus šalje, od toga što kažu papa i Kongregacija za nauk vjere u vezi novonastale situacije s koronavirusom i cjepivom? Poražavajuće je da mnogi nisu smatrali potrebnim ni pročitati crkvene dokumente, a nađu vremena za sto teorija zavjere koje im serviraju putem društvenih mreža, pa pored svega rečenog i dalje tvrde da su u cjepivu abortirane bebe i mikročipovi.
Ti ljudi koji misle da znaju bolje od pape ipak nekoga slušaju, netko im oblikuje mišljenje. Ako to nije papa Franjo, Kongregacija za nauk vjere i biskupi, pitanje je tko onda jest!? Povijest pamti mnoge epidemije i medicina se s njima hvatala ukoštac najbolje što je znala. Isto čini i danas! Meni nije jasno zašto je toliki broj vjernika protiv maski i cjepiva i zašto to poistovjećuju s vjerom, pa se ulazi u neku borbu za pravovjerje dok ljudi u bolnicama umiru na respiratorima. Pitam se, gdje je nestala empatija? Kažu da umiru samo starci koji bi i onako umrli. Pa svi ćemo i onako jednog dana umrijeti, zar ne?! Ti starci su nečiji bake i djedovi, očevi i majke. I ne umiru samo starci, umiru i mladi. Možemo različito misliti o svemu, ali bez međusobnog vrijeđanja i agresije kakvu pokazuju antivakseri.
Prvi papa koji je službeno posjetio Hrvatsku bio je Ivan Pavao II., kad je 1994. došao u Zagreb. To što je papa Aleksandar III. posjetio hrvatske krajeve 1177. godine, ne može se uzeti kao neki papin službeni posjet. Taj se papa tada 18 godina borio s Fridrikom Barbarossom i s četvoricom protupapa koje je postavio ovaj car. U tim borbama više je puta bježao iz Rima, a onda je 1177. krenuo u Veneciju na pomirbu s carem, da mu se car konačno pokori. No ni tada papa ne bi stao kod Hrvata, da ga na putu nije zaustavilo nevrijeme. Tako je tri dana proboravio među Hrvatima, pa je posjetio Vis i Zadar, a zatim je u Rabu posvetio katedralu.
Sveukupno, od 1994. godine imali smo sedam papinskih posjeta Hrvatskoj i BiH. A papa Franjo dao je do znanja da uglavnom ide u zemlje koje su onako pomalo “na rubu”, kao što je i susjedna BiH.
Doista, zašto bi baš svaki papa morao posjetiti i Hrvatsku? Ili su i Hrvati „na rubu“?