Za velike nevolje male i razgrađene zemlje nije dovoljno u računalni sustav ubaciti čarobnu formulu i očekivati pravično rješenje umjetne inteligencije. Takve jade, nevolje i zavrzlame trebaju rješavati aktualna politika, obrazovani, sposobni i dobronamjerni ljudi kojima je narod povjerio časnu zadaću obnašanja rukovodnih dužnosti.
Na koncu Drugoga svjetskog rata moćni kreatori novih država i njihovih granica sebi su udijelili epitet papinske providnosti, mudrosti i nepogrešivosti. Vjerovali su da snagom kreditnih linija, topovskih cijevi i dalekometnih raketa, suvremenih zrakoplova i letećih dronova mogu stvarati nove državne zajednice koje će europskom kontinentu donijeti dug i stabilan mir.
Prosperitet i napredak.
Nasuprot takvim očekivanjima željezna je zavjesa popustila. Kreatori novoga svjetskog poretka zaboravili su da između pojedinih europskih naroda i njihovih prostora postoje povijesni, religijski i kulturološki jazovi koji se ne daju tako lako preskočiti ili preletjeti.
Slojevita je to priča!
Devetog studenoga 1998. godine pao je Berliner Mauer. Pao je Berlinski zid. Pao i iza sebe ostavio debeli talog kancerogene prašine od koje se Balkanski poluotok još guši i sve ozbiljnije kašljuca.
Sve su vrijednosti pomaknute.
Minuli i uspavani nesporazumi bude se i ne obećavaju dugotrajan mir i napredak. Jugoslavija je davno upokojena, ideje komunizma također. Ali nisu nestale političke zablude zamagljenih umova koji žive u uvjerenju da će im prodavanje političke magle pomoći da na vlasti ostanu do kraja svoga života.
Pred nama je kraj 2024. godine. Izborna je pa tako i osobito važna. Ako duljinu godine mjerimo općeprihvaćenim jedinicama, vidjet ćemo da je ona duga koliko su bile duge i sve one koje smo preživjeli i smjestili u povijest osobnih i kolektivnih sjećanja. Sve prethodne godine imale su četiri godišnja doba, dvanaest mjeseci i isti broj dana.
Tako je i s ovom godinom.
Naravno, tako će biti ako se predsjednici Rusije i Izraela ne pretvore u nove firere, suvremene osvajače, glupe vladare i tvorce općeg svjetskog ratnog besmisla.
Prije 106 godina Europa, stara i ponosna dama, gorjela je u ognju Prvoga svjetskog rata. Gorjela u ratu iz kojega nije izvučena ni jedna pouka. Dvadeset i jednu godinu poslije nad tom istom Europom plamtio je oganj, teži i pogubniji od onog prethodnog. Za samo dvadesetak godina onodobni neroni izazvali su dva velika požara čije se žrtve broje u milijunima ubijenih, osakaćenih, prognanih i unesrećenih ljudi.
Teško je povjerovati da civilizirani svijet 20. i 21. stoljeća nije izvukao nikakve povijesne pouke. Kao da se s europske i afričko-azijske strane pripremaju cijevi, zrakoplovi i dronovi za novu grmljavinu i paljevinu. Kao da se stvara podloga za novi, teži i još brutalniji svjetski nuklearni obračun.
Svijet se naoružava i za tu neman, kako se u narodu može čuti, odvaja i crno iza nokata.
Što se događa u našem susjedstvu?
I tu je u tijeku proces ozbiljnog naoružavanja.
Unatoč tome što su zemlje enormno zadužene i što narodi žive na rubu siromaštva, novac za oružje se namiče. Nije važno što umirovljenici neredovito primaju ono od čega i tako ne mogu komotno živjeti, što u bolnicama sve češće nema lijekova, u školama knjiga i učila.
Za francuske su Rafalee pronađene milijarde eura.
Navodni prijatelji, zapravo lukavi trgovci, danas jednima, a sutra drugima, prodaju oružje i po toj osnovi u svoj ionako bogat proračun zgrću milijarde dolara i eura. Tako je Francuska Republici Hrvatskoj, partnerici u Europskoj uniji, prodala eskadrilu rabljenih borbenih aviona, a nekoliko mjeseci poslije i Srbiji jato novih borbenih letjelica Rafale. Ako ove smrtonosne ptice prelete preko rijeke Drine i Save, a jednako tako i preko mitskog Kosova polja, našem jadu kraja biti neće.
I poluslijep čovjek mora vidjeti da je paket suvremenih aviona Republika Hrvatska kupila da se sutra može braniti od istih ptica letjelica stacioniranih s druge strane Drine i Dunava.
Jer odavno se ljuljaju granične crte i oživljavaju jučerašnje namjere.
Ne tako davno Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, zavedenim i neprosvijećenim ljudima po Lici, Baniji, Kordunu i Bosni propovijedao je da će sve to sutra biti naše. U njegovoj glavi živi nauk učitelja i mentora dr. Vojislava Šešelja. Povijesna kretanja i beogradska košava nisu provjetrili njegovu političku glavu.
Vulpes pilum mutat non more (Lisica dlaku mijenja, a ćud nikada), kaže jedna latinska sentencija. Postoje zaslijepljeni ljudi kojima povijest nije učiteljica života, koji nisu shvatili pučku mudrost – tko se mača laća, od njega i strada. Koji nisu shvatili da njihov politički put krivuda, križa se s drugim europskim putevima i da tako neće daleko stići.
Zato na predstojećim izborima treba, kako se u našem narodu može čuti, otvoriti četvere oči i izabrati osobe koje imaju izgrađen osjećaj pravičnosti i sposobnost dijaloga. Jer ovakvim zadaćama ne mogu odgovoriti oni koji su okovani ideološkim zabludama ni oni koji ne mogu odstupiti od prisege dane svojoj političkoj stranci.
Ne mogu ni oni koji u javnom govoru ponižavaju bliskoga susjeda "prvo sapun pa tek onda parfem", kako za našu zemlju reče Zoran Milanović, razuzdani predsjednik susjedne Republike Hrvatske.
Davno je mudri nobelovac Ivo Andrić napisao: "Suvišna riječ nikada ne bi trebala biti izgovorena. Svaku riječ u ustima treba dobro omućati, provjeriti njezinu izdrživost pa je tek onda pustiti da izađe vani".
Na mostarskoj užarenoj političkoj sceni, na početku izborne kampanje i utrke, predsjednik Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije, urbi et orbi, bez obzira i ustezanja, reče da Bosna i Hercegovina ima dva neugodna podstanara, dakle, Hrvate i Srbe, iza kojih uvijek treba nešto popravljati, pomesti i počistiti. O tempora, o mores – čudnih li vremena i čudnih li ljudi!
Provjerio sam skromno znanje i pregledao rječnike hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika. Svaki od njih kaže da je podstanar ona osoba ili one osobe koje žive u tuđem stanu, u stanu kojemu je stvarni vlasnik neka druga osoba. Težu, crnju, kancerogeniju i monstruozniju političku izjavu nikada nisam čuo. Kriva drveta i luda svijeta nikad neće nestati, kaže jedna pučka poslovica.
Predizborne su se rasprave rasplamsale.
Svatko priča i obećava.
Nikome se jezik nije zaledio, nepce utrnulo i zubi otupjeli.
Nitko ne posustaje u svojim obećanjima.
Mnogi bi htjeli biti i ono što nikako biti ne mogu.
Živimo u vremenu umjetne inteligencije.
Zato neuk čovjek ne može biti dobar i uspješan državnik i gospodarstvenik, ministar i diplomat. Neuk i neuljuđen ministar ne može biti koristan član šire društvene zajednice. Temeljno pitanje predstojećih izbora sastoji se u nadilaženju stranačkih interesa i pronalasku sposobnih ljudi koji umornu zemlju mogu izvući iz stanja apatije i beznađa.
Ili će u protivnom sve biti kako je i dosad bilo.
Zbrinut će se stranački pristaše pa što Bog da.
Ostalom svijetu bit će onako kako bude bilo.
Kako-tako proći će i predstojeći izbori.
Bit će izbornih prigovora.
Tako je u svakom natjecateljskom poslu i postupku.
U balkanskom okružju u tijeku je ozbiljan zastoj u procesu europskih integracija. Kao da je nad sudbinom naše zemlje i njezinih ljudi i Svevišnji oči zatvorio i pustio da sve ide kud ne treba i kako ne valja. Nije ni lako!
Neće biti mira i spokoja sve dok na javnoj političkoj sceni postoje ljudi koji, uz blagoslov svoje političke stranke i potporu "prekodrinskog sveta", sustavno šire napukle koridore.
Inače, Bosna, s njom i Hercegovina, puna je unutarnjeg nemira i kolebanja. Nitko ne zna što bi moglo prevagnuti i kako će sve to završiti.
Temeljna su stabla sasječena. Koštice su razbacane i teško da će iz njih izniknuti nova stabla koja bi mogla donijeti malo hlada i odmora.
Vrijeme je skinulo svoje maske i svakome tko imalo vidi kaže da je ovakav politički ustroj besmisao i da to nikako na dobro ne može izaći. Zemlja će lutati od izbora do izbora, od jednoga do drugog visokog predstavnika međunarodne zajednice i u tim tumaranjima izgubiti svaki smisao.
Naša zemlja nikako se otrgnuti i svojom cjelinom ukrcati u europsku lađu, predahnuti i poći naprijed. Istina, po svome je ustroju ona čudovište ovoga i svih minulih stoljeća. Republika, Federacija i Distrikt - sve na jednome prostoru.
Još u uzavrelu bosanskom loncu.
Ovakav ustrojbeni anakronizam mora se nadići da zemlja ne bi uvenula i s europskog zemljovida nestala.
"Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma sreo sam američkog diplomata Holbrookea i upitao ga: 'Kakvu ste to nakaradnu državu stvorili!?'
Rekao mi je da sam u pravu.
'Jest nakaradna država, ali mi imamo moć'", prisjeća se uzoriti kardinal Vinko Puljić.
Toliko o međunarodnoj pravdi.
Domaća rješenja moraju se pronaći.
Velika Njemačka i velika Francuska morale su pobrisati sjećanja na svoje ratne sukobe i nesporazume da bi preuzele lokomotivu koja staru i prosvijećenu Europu vuče u dvorište jedinstva i globalnog napretka. Tako bi morali učiniti i bosanskohercegovački ljudi i narodi.
Drugoga puta i boljeg rješenja nema.
Jer samo idejom europskog jedinstva moguće je ugušiti demone nacionalizma i maloj zemlji osigurati slobodnu i prosperitetnu zajednicu. U protivnom – svi bismo mogli postati žrtve političke uskogrudnosti i duga bespuća. Zemlju će sve brže napuštati staro i mlado, učeno i neuko. U ovom tumaranju dogodi se poneka svijetla stvar i događaj.
U ponedjeljak, 7. rujna, u Mostaru su otvoreni 105. Dani slavnoga mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Dok je zbor Mostarske kiše, pod ravnanjem prof. Amre Dugalić, pjevao kultnu pjesmu Alekse Šantića "Ostajte ovdje", sjetih se Arsena Dedića (1938. – 2015.) i njegove vrckaste opaske:
"Ostajte ovdje,
sunce tuđeg neba,
dalo je već solidne
rezultate."