Borbu oko rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici srpsko političko vodstvo odlučilo je izdići na novu razinu najavljujući drastičan odgovor – promjenu imena toga grada. Još nisu odlučili kako će se Srebrenica ubuduće zvati, ali tvrde da građani tog istočnobosanskog gradića ne žele više biti opterećeni "pričom o genocidu". Hoće li im plan uspjeti, tek će se vidjeti. Bošnjaci se protive i pozivaju međunarodnu zajednicu na reakciju. Protekloga vikenda održan je Svesrpski sabor koji je zaključen deklaracijom od 49 točaka, od kojih se veliki dio odnosi na BiH. Donesen je stav i oko Rezolucije o Srebrenici, Daytonskog sporazuma, statusa RS-a...
No ono što se, bez obzira na sve deklaracije, ne može promijeniti bilo kakvom odlukom jest bogata povijest Srebrenice. Jedno je to od najstarijih naseljenih mjesta u današnjoj BiH, a zlatno doba Srebrenice vezuje se za Rimsko Carstvo, pa i veći dio srednjeg vijeka. Srebrenica je bila centar za kovanje novca i jedna od najvećih kovačnica Rimskog Imperija, a poslije važno rudarsko i trgovačko mjesto. Istina, nije se tada ovako zvala. Tijekom povijesti bila je Domavia, Argentarija, Argentum... Današnje ime Srebrenice proslavili su franjevci koji su tu formirali svoju najistočniju provinciju – Bosnu Srebrenu, koja, uz Hercegovačku franjevačku provinciju, pokriva prostor cijele BiH.
Franjevci, kao i Hrvati katolici općenito, danas su tek simbolično prisutni u Srebrenici. Zbog proteklog rata, počinjenog genocida, ali i ekonomske besperspektivnosti u poratnim godinama, u tom je gradu sve manje i Bošnjaka i Srba. Grad je to bez gotovo ikakve ekonomske ili društvene aktivnosti. Nema pekarnicu, mesnicu, kiosk... Prometnice su loše. Lokalne i entitetske srpske vlasti prioritet ipak daju promjeni imena i jasno je kako će se oko toga žestoko politički sukobiti s Bošnjacima kojima je Srebrenica, pa i samo njezino ime, simbol stradanja u proteklom ratu.
Imena gradova u BiH i do sada su često bila "žrtve" politika. Još za vrijeme bivše države zbog ideoloških razloga brisana su povijesna, a davana nova, "prikladnija" imena. Tako je Široki Brijeg nazivan Lišticom, Tomislavgrad Duvnom, Novi Travnik Pucarevom, Varcar Vakuf Mrkonjić Gradom, a Drvar je dobio pridjev "Titov". I dok su se nekim gradovima početkom 90-ih vraćala stara imena, drugi su isključivo zbog nacionalnih motiva dobivali nova. Posebno je to bilo izraženo u RS-u, gdje je Skender Vakuf postao Kneževo, Foča Srbinje, a svim gradovima koji su do tada u nazivu imali pridjev "bosanski" on je izbrisan. To je bio slučaj s Brodom, Šamcem, Dubicom, Gradiškom, Novim, Kostajnicom...
Završetkom rata nije završena i priča o preimenovanju gradova. Ustavni sud BiH osporio je na zahtjev Bošnjaka nazive gradova u RS-u koji su u ratu dobili pridjev "srpski" jer simboliziraju samo jedan narod. Tako je Srpsko Sarajevo postalo Istočno Sarajevo, a pridjev "srpski" zamijenjen je "istočnim" i u drugim nazivima mjesta ili općina. Srbinju je vraćen stari naziv Foča. Zanimljiv je i slučaj iz FBiH, gdje je jedan grad zadržao dva imena. To je Uskoplje – Gornji Vakuf, koji "dijele" Hrvati i Bošnjaci.
Srebrenica je, ipak, i po ovome posebna priča. Činilo se da je barem ime toga grada nešto što nije predmet podjela i sukoba. A sada upravo to postaje ključno političko pitanje i izvan okvira te općine. No, kako god ga zvali, izvjesno je da će to biti grad iz kojeg će se i dalje odlaziti. Grad kojem je i u miru namijenjena uloga žrtve. Za takav status umnogome su zaslužni i oni koji žrtvama pomažu samo verbalnom podrškom, a ne otvaranjem novih radnih mjesta. Jer sama nalazišta minerala, rudnici i druga prirodna bogatstva Srebrenicu su mogli pozlatiti. •