Nije trebalo dugo čekati. Nakon samo 36 dana u Bijeloj kući američki predsjednik Joe Biden naredio je zračne udare na Siriju. Napadi su izvršeni bez odobrenja kongresa, navodno čak i bez znanja potpredsjednice Harris, kojoj to izgleda nije baš dobro “sjelo”. Je li s napadima bio upoznat i predsjednik Biden, ne kaže se, a imajući u vidu njegovo opće stanje, ako i jest, to će biti teško provjeriti.
Gledajući prve medijske reakcije, naročito onih iz lijevog ideološkog tabora, zanimljivo je primijetiti kako ovo bombardiranje nikome i nije previše sporno. Ispada ironično, ali ako je suditi po njima, izgleda kako više nije rasistički napadati strance, i uz to još muslimane. Ma nek su ih i bombardirali, samo nek je na vlasti netko uljudan tko ne piše uvredljive tvitove, poput njegovog prethodnika.
Samo neka je demokratski i pristojno. Kako god, ovi zračni udari nekako baš na desetu obljetnicu Arapskog proljeća bude loše uspomene na sam taj događaj i njegove posljedice. Uz njega danas vežemo, čini se, beskrajne ratove u čitavoj regiji Bliskog istoka. A svi se sjećamo kako je sve počelo i kako smo gnjev ljudi širom arapskog svijeta protiv njihovih despota svi pozdravljali kao svitanje nove demokracije.
Krenulo je iz Tunisa, kao oblik socijalnog nezadovoljstva prodavača na tržnicama, koji zbog nameta nisu mogli očuvati svoje poslovanje. To je bio okidač. Sve se brzo pročulo, pa je i u drugim arapskim zemljama počelo okupljanje ljudi na prosvjedima. Tako je u Egiptu mladi aktivist Wael Ghonim preko svog Twitter naloga pozvao ljude na prosvjed, nakon čega se na trgu Tahrir u Kairu okupilo stotinu tisuća ljudi. Nakon tri tjedna pao je Mubarak, a ostalo je povijest.
A što nam to iskustvo i ta povijest danas govore? Pa, prije svega, svi smo ubrzo odustali od teze kako je žudnja za slobodom i demokracijom bila pokretački motiv Arapskog proljeća. I to ne samo zbog toga što je većina tih pobuna dovela arapska društva u još gore stanje nego pod diktaturom, već i zato što smo uskoro slične iznenadne erupcije gnjeva ljudi mogli vidjeti i drugdje u svijetu, kako u siromašnim zemljama, tako i u bogatim, kako u diktaturama, tako i u demokracijama.
Pa, o čemu se onda radio, ili - o čemu se još radi? Neki od pažljivijih promatrača događaja kažu kako se u tim spontanim ustancima masa uopće ne radi o svrhovitim akcijama društva u želji za više slobode i demokracije, već o svojevrsnom “informacijskom cunamiju” svojstvenom našem digitalnom dobu, gdje informacija postaje katalizator gnjeva, koji prijeti slomiti sve postojeće institucije društva. Twitter je oruđe moćnije od država.
Nekad je informacija bila oskudna i vrijedna veličina. Otuda je bilo važno tko kontrolira informaciju, kako ju usmjerava i koji cilj želi postići. Ministarstvo informiranja bilo je bitan resor, ideologije su bile važna stvar. Danas kad imamo poplavu informacija, ideologije i kontrola informacija su besmislice. Javno mnijenje više nije holistička veličina, koju se može usmjeravati iz jednog centra, već disperzirano mnoštvo koje je nemoguće kontrolirati.
“Informacijski cunami” otklonio je sva ograničenja koja su bila bitna za vladavinu ljudima u 20. stoljeću, što je dovelo do krize autoriteta i svih institucija društva. Ljudima je postalo nemoguće vladati starim sredstvima, što prirodno izaziva frustraciju kod elita na vlasti. Institucije izgrađene tijekom 20. stoljeća ne mogu pratiti društvenu dinamiku 21.
stoljeća. Kako danas uopće vladati, ako znate da će sve vaše greške i propusti biti istog trenutka beskrajno komentirani, kritizirani i ismijavani na društvenim mrežama? “Pobuna masa” je danas pobuna protiv vlasti kao takve, svakog autoriteta uopće.
Bujica informacija kojima smo neprekidno izloženi svakako mijenjaju našu svijest i potiču nas na djelovanje. No, u tome se, izgleda, i krije problem našeg doba, koji mnogi analitičari ne bez razloga nazivaju “nihilističkim”. Naime, lako je biti protiv nečeg, ali je teži dio dati odgovor na pitanje što to, u stvari, želimo? Danas je lako srušiti “Mubaraka”, ali što nakon toga?
Kažu kako je zatvaranje čitavog svijeta u karanten bio panični pokušaj elita da dođu do daha u nedostatku pravog odgovora na ovu sveopću krizu autoriteta izazvanog “informacijskom pandemijom”. Teško je vjerovati i kako su Bidenovi zračni udari u Siriji išta drugo do predvidljiva i jalova distrakcija od stvarnosti iz istog registra panike. Ali, tu ne treba biti srca kamena. Glavno je da se nama vratila stara Amerika, sve će se drugo riješiti. Dajte mu odmah Nobela za mir.