U romanima i pričama nobelovac Ivo Andrić (1892. - 1975.) često se dotiče Hercegovine i njezinih ljudi. S oduševljenjem piše o Mostaru i plavookoj ljepotici Neretvi, o drevnom Počitelju i rimskom taboru - Mogorjelu.
U Hercegovini se brže hoda, lakše diše i bolje misli. Kada vidim ovu Božju ljepotu, ražalim se nad umjetnicima koji stvaraju tamo u nekom sivilu, crnilu i čamotinji. Kad god sam u Hercegovini, sjetim se jednog drevnog stiha:
"Meni se ne umire još".
Ne vjerujem, zapravo, ne znam da je netko drugi o Hercegovini i njezinim ljudima pisao na ovakav način, pogotovo ne ovako veliko književno pero s pozlatom Nobelove časti. "U suncu je stotinu berićeta, a u kiši samo jedan", kaže stara pučka uzrečica.
Inače, Hercegovina je zemlja s puno kamena i tvrde kamene patnje, ali i neobične svjetlosti koja po svojoj snazi utječe na formiranje umnih, radinih i odgovornih ljudi. Tko god je bio u Hercegovini, morao je vidjeti da su ovdašnji ljudi posvećeni poslu, da njihove misli ne lutaju i ruke ne oklijevaju. Ne lutaju i ne miruju ni petkom ni svecem, kako se u narodu može čuti, jer na škrtoj, tvrdoj,
često i bezvodnoj zemlji treba stvoriti životne uvjete za svoju obitelj.
Nije lako.
Nije ni jednostavno.
U ovu istinu mogao se uvjeriti svatko tko je samo jednom, ujutro prije izlaska sunca i u predvečerje, s njegovim zalaskom, prošao Popovim, Ljubuškim, Duvanjskim i Livanjskim poljem. I svakim drugim djelićem Humske zemlje. Tako je s generacije na generaciju, tako je od pamtivijeka.
U jednoj priči Ivo Andrić priznaje da je Hercegovini ostao dužan. Priznaje da nije uspio opisati vrijeme u kojemu su živjela, stvarala i odlučivala dva znamenita Hercegovca - fra Petar Bakula (1816. - 1871.), svećenik i graditelj, pjesnik i prosvjetitelj, liječnik i ljekarnik, i Ali-paša Rizvanbegović Stočević (1783. - 1851.), despotski gospodar Hercegovine.
Za razliku od mnogih osmanskih vladara, povijesne knjige svjedoče da je Ali-paša bio prosvijećen i poduzetan upravitelj. Gradio je i sadio. Kao nitko drugi!
Sadnjom maslina oko rodnog Stoca i smokava po obroncima Bradine želio je Hercegovinu približiti mediteranskom ozračju i kulturi. Poticao je uzgoj svilene bube i pamuka. Namjeravao je uzgajati hercegovačku kavu i uporno ponavljao da će biti bolja od svake druge, pa i one opjevane brazilke.
Za osobnog liječnika, zanimljivo, odabrao je fra Petra Bakulu.
Kuću za odmor sagradio je na dubrovačkom Lapadu.
O fra Petru Bakuli pisali su njegovi suvremenici. U posljednje vrijeme održavaju se znanstveni skupovi preko kojih se nastoji rasvijetliti vrijeme u kojemu je stvarao glasoviti svećenik franjevačkog reda. Prema mojim saznanjima, posebno vrijedna djela posvećena fra Petru Bakuli pripremio je i objavio književnik Ivan Sivrić, suradnik Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini. Osobito je zanimljiva knjiga "Politika za svakog čovika".
Jedna mostarska škola ponosno nosi ime fra Petra Bakule. To je pozitivna kultura sjećanja i zahvalnosti. U našoj društvenoj stvarnosti postoji nešto što je teško razumjeti i prihvatiti. Nastojanja Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" i poduzetnog dopredsjednika Miroslava Landeke - da jedna mostarska škola, trg ili ulica ponesu ime njihova stipendista i nobelovca Ive Andrića ne nailazi na razumijevanje onih koji o tome odlučuju.
Na nedavno održanom predavanju na mostarskom Filozofskom fakultetu znameniti književnik Ivan Lovrenović kaže: "Ivo Andrić je nezaobilazna hrvatska činjenica".
Još određenije, moglo bi se reći da je Ivo Andrić zaboravljena narodna veličina. U hercegovačkoj metropoli nisu bolje prošli ni velikani pisane riječi i stiha Mak Dizdar i Meša Selimović.
Gradovi u kojima je Ivo Andrić studirao, doktorirao i kao diplomat radio to su ponosno obilježili i ovjekovječili mramornim pločama, poprsjima i spomenicima. U mostarskom Parku nobelovaca postoji poprsje Ive Andrića, što je prosvijećenom svijetu bilo dovoljno da sa svih strana dolazi. Svatko želi vidjeti i pokloniti se, samo ne i oni koji o tome u Gradskom vijeću odlučuju.
E, tko to može razumjeti!?
Na pisanje ove kolumne potaknula me spoznaja o davnim vremenima koja se, po nekim nepisanim pravilima, ciklično ponavljaju. Od 1463. godine i pada Bosanskog Kraljevstva, zemlja je prepuštana vladarima koji s njezinom povijesti, kulturnim i duhovnim zasadama, nisu imali dodirnih točaka. Prepuštana je upravi visokih predstavnika koji su, temeljem ovlasti porte i carskog dvora, mogli poduzeti svaku radnju koja je štitila interese osvajača. Život se uglavnom odvijao po nekoj nuždi, tuđoj volji i tuđem interesu.
Tu nije bilo razumijevanja.
Tu nije bilo milosti.
Tijekom minulih stoljeća kroz našu zemlju prošlo je toliko visokih predstavnika da bi se mogla napraviti velika i duga aleja. Kada bi se prilike u Bosni dodatno poremetile, dolazio je poseban visoki predstavnik.
Viši od svih dotadašnjih.
Bilo je to davno.
U ranu jesen 1806. godine u hrvatskoj Janjoj Gori, u pravoslavnoj obitelji Latas, rođeno je zdravo muško dijete. Roditelji su mu na krštenju dali ime Mihajlo. Pretpostavljam da je to ime nekog bližeg pretka, najčešće djeda.
Takav je običaj.
Mladi Mihajlo, zvani Mićo, bio je odličan učenik. U svemu se snalazio bolje, lakše i brže od dječaka koji su od njega bili koju godinu stariji. Postao je mladi kadet u austrougarskoj vojsci. Otac Sofronije, carski kapetan, zapao je u porok kocke. Pronevjerio je znatna novčana sredstva. Vojna disciplina nije to opraštala.
Očev grijeh preuzeo je mladi Mihajlo. Tako je u obitelji Latas sve pošlo naopako i kako ne treba. Mladi Mićo pobjegao je u Bosnu. Životom hajduka tumarao je po okolici Banje Luke i u dvadeset i sedmoj godini prešao na islam te dobio ime Omer. U osmanskoj vojsci brzo je napredovao. Brzo je postao mušir-kapetan. Ugušio je ustanke u Siriji, Albaniji i Kurdistanu.
Postao je moćan i slavan vojskovođa.
Početkom 1850. godine, pod vodstvom Husein-kapetana Gradaščevića, u Bosni se rasplamsao otpor aga i begova. Pronio se glas da će za visokog predstavnika doći "naše gore list". Inače, bič Božji s kojim nema razgovora ni pregovora.
Sve mora biti onako kako on kaže.
I kako on odluči.
Omer-paša Latas spremao se poći u Bosnu da stvari smiruje i uređuje kako mu prilike nalože i kako sam bez mnogo razmišljanja odluči. Tako je uvijek kada se u državnoj upravi otvori krater pa nitko nikoga ne sluša i ni o čemu ne brine, nego o tome kako sačuvati svoje interese i kako zaštititi svoju imovinu. O životnim uvjetima raje malo je tko vodio brigu.
Tek poneki dobrodušni aga.
U svijesti naroda živjelo je sjećanje na krvoločnog travničkog pašu koji je pozvao velikaše i u svom ih dvorištu najvećim dijelom posjekao. One koje nije na licu mjesta pogubio, okovao je u lance i poslao na otok Rodos. Imovinu im je oduzeo. Baš onako kako su po okončanju Drugog svjetskog rata komunističke vlasti oduzimale imovinu proglašenim narodnim neprijateljima.
Kako tada, tako i dan-danas - ljudi su u posebnim potrebama bježali na jednu ili na drugu stranu. U jednu ili drugu stranku. Kada počine ozbiljna kaznena djela u Bosni i Hercegovini, preko Save bježe u Hrvatsku, a preko Drine u Srbiju. Kada se tamo počine nečasna kaznena djela, tu su bosanske planine da se sklone i pritaje.
Uz potporu Ali-paše Rizvanbegovića,1850. godine Omer-paša Latas ugušio je otpor bosanskog begovata. Četiri stotine aga i begova okovao je i okovane poslao u Carigrad, a ostalih tisuću zatvorio i prepustio domaćima kadijama. To je nekako nalik današnjim operacijama u postdaytonskoj tvorevini.
Kada bi današnji visoki predstavnik okovao tisuću vlasnika aplikacije "Sky" i poslao ih na Međunarodni kazneni sud u Haag, a preostalih tisuću pritvorio dok ne objasne što se krije u svemoćnim Sky skrivalicama, vjerojatno bi se otvorila spoznaja o velikoj i razgranatoj kriminalnoj mreži. Za sada - "pala" su dva Sky veleposlanika i jedan gradonačelnik.
U velikoj pobuni bosanskih aga i begova Ali-paša Rizvanbegović bio je na strani moćnog sultana. Kada je otpor slomljen, Ali-paša je postao vezir u Mostaru i neprikosnoveni upravitelj Hercegovine. S vremenom se Ali-paša osilio i počeo vladati na svoj način. Javno je govorio kako nema više Stambola ni sultana: od sada je sve na jednom mjestu - u gradu Mostaru.
Mitio je koga je trebalo i koliko je trebao. S četiri žene stvorio je veliku obitelj. Pod kraj života opsjenar se zapleo u svojim igrama, pokušao se oduprijeti Omer-paši Latasu. Mlađi lukavi Omer-paša nadmudrio je već oronulog vezira.
Lišio ga je vezirske časti.
Oduzeo mu imovinu.
Posadio ga na olinjalo magare i provodao po Hercegovini.
Da svatko vidi.
Što ostaje iza čovjeka kada izgubi sve i ostane sam i nemoćan.
Ništa - osim poniženja i patnje!
Tako nekako osilio se i sarajevski gradonačelnik Skaka. I on je mitio gdje je trebalo i davao koliko je trebalo. Na koncu, opsjenar se sapleo i s rukama otraga proveden je u kazneno-popravni zavod na višemjesečnu pritvorsku "specijalizaciju".
O, sram i grdoba, pjeva slavni Šantić.