Prvotni cilj izlaska Izraelaca iz egipatskog ropstva, nakon 430 godina robovanja, bio je prinijeti žrtvu Bogu svome na slobodi u pustinji. Nakon proslave Pashe Izraelci su izišli iz Egipta. Smatra se kako je to bilo za vrijeme faraona Ramzesa II., od 1290. do 1224. pr. Krista. Kad su napustili Egipat, krenuli su prema obećanoj zemlji. Uvijek je bila živa misao da bi se zbog ratova i poteškoća mogli poželjeti vratiti u egipatsko ropstvo. Bili su se naviknuli na ropstvo. Pratio ih je Gospodin danju u stupu od oblaka, a noću u stupu od ognja. Stvaranje slobodnog naroda temeljilo se na Božjoj zapovijedi i poslušnosti naroda. Putovanje kroz pustinju nije lagano. Pustinja može zavarati.
Kad su Egipćani uvidjeli da ostaju bez robova, bez radne snage, bez slugu, odlučiše poći u potjeru za Izraelcima i vratiti ih. Faraon je pošao sa snažnom vojskom. Čim su ih Izraelci ugledali, preplašili su se. Strah i panika obuzeše ih. Počeše prigovarati Gospodinu: "Zar nije bilo grobova u Egiptu!" Te nastave prigovarati i Mojsiju: "Pa si nas izveo da pomremo u pustinji. Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta? Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti" (Izl 14, 11-12). Počeli su zapomagati.
Mojsije reče narodu: "Ne bojte se" (Post 14, 13). Počeo ih je tješiti, hrabriti i ponovno čvrstiti u njima pouzdanje u Gospodina. Bog govori Mojsiju da obznani narodu pokret, a njemu daje upute kako će proći preko Crvenoga mora (Tršćanskog mora). Kad je narod uvidio kako su prošli kroz Crveno more po suhom, a da su Egipćani izginuli u vodi, poboja se Gospodina. Kad su prešli more, Mojsije i Izraelci su zapjevali Gospodinu zahvalnu pjesmu za izbavljenje. Bivši robovi bili su svjesni kako se nisu samo svojom snagom izbavili od dugogodišnjeg robovanja.