U čovjeku postoji prirodna potreba za natjecanjem. I Isusove učenike zanimalo je tko je najveći u kraljevstvu nebeskom! Vjerojatno su međusobno raspravljali tko je među njima najveći. Isus je pozvao sebi malo dijete i rekao im kako je potrebno postati, tj. poniziti se kao malo dijete ako se želi ući u kraljevstvo nebesko. Ta poniznost znači i ovisnost i otvorenost Bogu. Pozvao ih je na obraćenje, tj. da postanu kao djeca. Možda ga nisu odmah učenici razumjeli. Zatim ih je pozvao da ne navode malene na grijeh. Posebno Isusovi učenici trebaju se čuvati kako ne bi bili na sablazan nikomu. I izričito im govori da ne preziru malene.
Isus želi poučiti svoje učenike što od njih želi nebeski Otac. Zato im postavlja pitanje: “Što mislite? Zar neće netko, ako bi imao stotinu ovaca, pa mu jedna od njih zaluta, ostaviti devedeset i devet drugih u gori te poći potražiti zalutalu?” (Mt 18,12) Čovjek koji pronađe jednu svoju izgubljenu ovcu raduje se. U tom trenutku i ne misli na onih devedeset i devet jer je radostan zbog pronađene. Isus nam tumači tu sliku. Kao što se čovjek raduje izgubljenoj ovci, tako se nebeski Otac raduje svakoj izgubljenoj osobi koja se vrati u Njegovo zajedništvo. Nebeski Otac ne želi da se ijedna osoba izgubi, posebno da se ne izgube maleni.
U Božjim očima svaka osoba je vrijedna. Nama ljudima važna je mjera, broj, kvantiteta, a kad je riječ o osobi, onda nije bitan broj osoba, nego vrijednost svake osobe. Prisjetimo se što piše Pavao: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici Krist za nas umrije”. (Rim 5,8) Božja ljubav je ljubav bez isključenosti. U Katekizmu Katoličke crkve stoji: “Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti ni jednog čovjeka za kojega Krist nije trpio”. (KKC 65)