Suživot s koronavirusom - pandemija histerije 
tek počinje

Prizor uplakanog mališana koji zaziva “Tata, tata!” dok mu tri policajca hrvačkim zahvatom izbacuju oca iz prigradskog vlaka i obaraju ga na peron dok drugi putnici ironično plješću “Bravo, tata!” savršena je slika ludila u koje smo ušli s nastavkom pandemije. Taman smo pomislili da smo sretno isplivali, a kad ono - zapravo još nije ni počelo. Pandemija histerije tek slijedi. Naravno, za incident ponajviše krivim nervoznog oca, nesvjesnog da bi mu prva misao trebala biti njegov sin, da ne može sebi priuštiti luksuz praznog junačenja te sasvim realnu mogućnost da će na silu završiti u policijskoj stanici. I pri tom ovisiti o dobroj volji drugih ljudi hoće li se pobrinuti za njegovo dijete kojemu zbog toga može ostati doživotna trauma.
“Naravno da će policajci učiniti sve”, kaže ministar Božinović. No, ne bi trebali biti baš uvijek spremni učiniti ama baš sve. Naravno, vlak mora krenuti, posve je suludo da puki inat tvrdoglave budalaste jedinke zaustavlja nestrpljivi roj stotina drugih koji vrućeg ljetnog dana hitaju prema svojim košnicama, no, neshvatljivo je zašto bi bio nužan takav grubi fizički zahvat prema ocu pred očima djeteta koje tek pokušava shvatiti ovaj svijet. Da, policajci nisu socijalna služba, ali zar i oni ne bi trebali ne isključivati mozak te razmišljati o posljedicama svojih postupaka?
No, apsurd cijele priče o maskama doista smo ovih dana dotjerali do vrhunca. Nakon što smo mjesecima slušali kako maske NE štite od virusa, sad nas odjednom prisiljavaju da maske nosimo, kao da budućnost nacije i planeta ovisi o njima. Umirovljenicima milostivo dijele dvije maske dnevno, gradski službenici im ih daju iz kutija na kojima bijelo na plavo piše da te maske NE štite od COVIDA-19.
Ne, ne mislim da su maske beskorisne, naprotiv, gdje god nije moguće održavati minimalan razmak one su sasvim racionalno rješenje, samo naglašavam apsurdno suprotstavljene retorike stožera danas i prije samo nekoliko tjedana. Naravno, situacija se jest promijenila. U međuvremenu Hrvatska, kao i EU, ulazi u sasvim neizvjesnu avanturu pokušaja suživota s virusom. Sve to događa se nakon što smo donijeli političku odluku u interesu spašavanja gospodarstva otvoriti granice koronavirusu, kad smo na Jadran pustili već 350 tisuća turista iz zemalja sa znatno lošijom epidemiološkom situacijom od naše. Njih, naravno, ništa ne pitamo niti im išta namećemo. Što drugo onda preostaje sirotoj policiji nego da trenira strogoću nad nama Hrvatima te da nas tjeraju da se maskama štitimo od naših gostiju? No, je li virus u Zadar došao tramvajima ili privatnim avionima? Nisam još čuo za tramvajsku liniju do Beograda. O Stockholmu da i ne govorimo. Zašto je bila zatvorena granica prema BiH, dok je bila otvorena prema drugima koji nemaju ništa bolju situaciju?
Dok izbacuju ljude iz autobusa jer nemaju masku, istovremeno nogometnim navijačima na stadionima – maske oduzimaju! Jer oni i dalje moraju imati otkriveno lice! Tisuće fanatičnih navijača tako mogu u žaru navijanja do mile volje pljuvati jedni po drugima, dok nervozne putnike izbacuju iz javnog prometa. Isto tako, nikom ne pada na pamet zahtijevati maske u noćnim klubovima, jer bi to otežalo lizanje podova. Da ne govorimo da bi grljenje s cajkama trebalo biti dozvoljeno možda tek u odijelu astronauta. Jer izlazak u cajkaški klub i inače bi trebalo bi biti nešto kao šetnja u paralelni svemir. S obveznom karantenom. Zašto bi taj klupski život morao biti tako važan za gospodarstvo, dokle se mi obični mali dosadni Hrvatići moramo pobožno klanjati svakom ukazanju stožera? U ovakvoj atmosferi, čudo je da će nas pustiti na izbore bez maski.
Kao što je apsurdno birokratski bio zahtjev oporbe da Plenković ide u samoizolaciju, tako je apsurdno da vlakovi stoje zbog jedne osobe te da se neposlušne građane naganja kao teroriste. Do nedavno smo teroristima zvali i one koji su kopanjem vlastitog povrtnjaka kršili samoizolaciju. Hoćemo li sad teroristima zvati one koji spuste masku ispod nosa?
Možda tako i nije čudno da je Rajko Ostojić sam sebi propisao samoizolaciju, iako su mu iz stožera poručivali da ne treba. Naravno, Rajko u samoizolaciju, Rajko iz samoizolacije. Njegov pokušaj privlačenja pažnje bio je previše proziran, a pažnja medija prekratka, pa je tako Ostojić sam sebi propisao i prijevremeni izlazak iz samoizolacije. Toliko o njegovoj dosljednosti. No, isto tako, premda i dalje vrijedi generalna ocjena da je Stožer do sada obavio sjajan posao, oni ne bi smjeli dopustiti da svoje povremene nedosljednosti pokušavaju popraviti dosljednošću na pogrešnim pitanjima te da tako taj dojam sami dovode u pitanje