Na peronu željezničkog kolodvora u Vinkovcima Ivo Andrić (1892. - 1974.) prije stotinu godina sreo je srednjoškolskog kolegu, mladog sarajevskog liječnika Maksa Levenfelda. Inače, Maks je bio sin starijeg sarajevskog liječnika koga je poštovao svatko tko je s bolesti imao dodir. Doktor Emanuel liječio je sve!
Ponoćni su sati.
Na peronu željezničkog kolodvora mnoštvo je svijeta. Dok su putnici šetali, kratili vrijeme i očekivali dolazak vlaka koji će ih povesti prema Zagrebu i bijelom svijetu, među nekadašnjim sarajevskim gimnazijalcima zametnuo se zanimljiv razgovor. I danas, stotinu godina poslije, ovaj razgovor je zanimljiv.
Vrlo zanimljiv!
Po prilici onakav kakav se danas može čuti na svakom prometnom stajalištu, putničkom odmorištu, u zračnoj i pomorskoj luci, na austrijskom i talijanskom graničnom prijelazu. Zato sam kolumnu krstio naslovom "Sve je isto, samo Ive nema".
"Rođen sam i odrastao u Sarajevu", započeo je svoj monolog doktor Maks.
"Moj otac je kao mlad liječnik napustio Beč, došao u Sarajevo i napravio veliku ordinaciju. I stekao veliki ugled. Moja majka je rodom iz Trsta. Kći je talijanske barunice i visokog austrijskog pomorskog časnika. Po izgledu, obrazovanju, uglađenim manirama i bečkom odijevanju plijenila je pozornost gdje god bi se pojavila. Još kada bi u paru došli u hotel "Evropa", sve su oči bile u njih uprte. U Sarajevu smo imali raskošnu kuću. Vidio si našu prostranu obiteljsku biblioteku. Nema svjetskog jezika na kojemu se nisu mogle naći zanimljive knjige, leksikoni, monografije i enciklopedije. I ne samo iz medicinske oblasti, čime smo se otac i ja bavili.
Imali smo sve što je živ čovjek na ovom svijetu mogao poželjeti. Sve je to lijepo, ali vremena su se promijenila. Zapuhali su novi, svježi, rušilački vjetrovi. Odlučio sam poći u bijeli svijet, pa kako god tamo bude. U Bosnu se ne namjeravam nikada više vratiti. U Italiji i Francuskoj imam rodbinu, prijatelje i poznanike.
Pokušat ću!
Rat je!
Neman je na vrata pokucala.
Liječnika treba na sve strane.
Valjda ću naći posao i neki kutak u kojem bih se mogao nastaniti i privremeno skrasiti. Nije lako pobrisati godine sarajevskog odrastanja, sve spremiti u kofer sjećanja pa Baščaršiji i Marijin dvoru, Trebeviću i Bjelašnici mahnuti rukom i reći "zbogom". I poći u nepoznato tko zna u kojem smjeru", u jednom dahu i bez prekida izjadao se mladi sarajevski liječnik.
"Dok sam vadio cigaretu i upaljač u namjeri da mu ponudim malo predaha i ugođaja", pripovijeda Ivo Andrić, "iz dubine duše mladog liječnika razbuktao se vulkan. Eto,nas dvojica uletjela smo u vlak koji vodi u bijeli svijet. Ostavljam rodni grad i moju Bosnu. Tamo se nikada više neću vratiti.
Nikada!
A i kako bih se mogao vratiti kada vidim da je Bosna postala zemlja mržnje i straha. I to fatalne mržnje koja pod raznim izgovorima i besmislenim povodima bosanskog čovjeka vodi u ponor, a da on sam nije toga svjestan i ne zna kako se iz provalije iskopati i kako nastaviti normalan život. Pukotine među našim narodima su duge i duboke. Ja ne znam tko bi to i kako mogao popraviti.
Ako ovo bolesno stanje još malo potraje, sve će se ucrvati i propasti. I sjeme u zemlji i voćka u cvatu. Zar ne vidiš da je sve pošlo naopako? Nevaljali ljudi progovorili su jezikom i manirama koje ja ne razumijem. Razborite ljude stjerali su i u kut iz kojeg ni glavu pomoliti ne mogu.
U našoj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj su zbijene četiri različite vjere, treba četiri puta više ljubavi i snošljivosti nego u drugim civiliziranim zemljama. Među raznim vjerama jazovi su toliko duboki da ih samo mržnja ponekad uspije prijeći. Razumljivo je da dobro ne spava čovjek koga su danju i noću i za vrijeme najdubljeg sna okupirale ovakve misli. Razlike koje dijele ljude u Bosni treba liječiti kao što se liječe najteže bolesti.
Sve bosanske kalendare dobro je svoditi u jedan kako je to u cijelom prosvijećenom svijetu.
Razlike nikom nisu dobro donijele.
I neće donijeti!
Neće sigurno.
One će kopati sve dublje jazove dok ne dođu do dna koje se ničim neće moći zatrpati. U jednom času pomislio sam da sam pozvan liječiti tu opaku bolest i koliko-toliko pomoći njezinu uništenju. I noću sam razmišljao kako tom jadu stati ukraj i na koncu shvatio da sam nemoćan. Da ne mogu ništa učiniti. Zlo koje se splelo oko nas jače je, upornije i opasnije. Mnogi ga iz sebičnih, političkih i geostrateških pobuda potiču i u velikom besmislu podržavaju.
Vidim na svakom koraku da se od mene i svakog oko mene traži da stanem na jednu stranu. Da mrzim one s kojima sam odrastao. Da mrzim ljude s kojima živim u ulici, u sokaku, u zgradi. Da živim s ljudima koji mene mrze. Ne, to ne mogu podnijeti. Odlučio sam zauvijek napustiti Bosnu, lijepu i nevinu zemlju nad kojom se svako malo netko od velikih počne iživljavati. A ona nevina, nikom kriva i nikom dužna, stoji u mjestu i strahuje za svoju budućnost. Strahuje od mutne daytonske tvorevine.
Ne znam što ćeš ti odlučiti.
Ako se nekada vratiš pa prošetaš Baščaršijom, sjeti se naših gimnazijskih dana, mladenačkih ideala kojima smo željeli zakoračiti u život, zasnovati obitelji i tu ostati. Nisam ja naivan. Znam da na svijetu nema ni jedna zemlja u kojoj nema mržnje. Ja ne mogu mrziti i zato sam odlučio otići i potražiti mjesto u kojem ću u normalnijim uvjetima raditi i živjeti."
Nije lako!
Eto, tako je!
I danas ljudi odlaze!
Iz pitome zemlje svijet odlazi i ne osvrće se na mjesta u kojima je ugledao svjetlo dana. Odlazi mlado i staro, neuko i učeno, zdravo i bolesno. Mladi ljudi razmišljaju samo o tome kako će jednog dana poći u tuđinu, u neku drugu europsku ili zapadnu zemlju i tamo potražiti spas i svoj mir.
Netko je za ovo stanje odgovoran.
Ozbiljno odgovoran!
Pravosudna kajgana
U više rječnika stranih riječi tražio sam korijen riječi "kajgana". Tražio sam njezino etimološko tumačenje i došao do spoznaje da ona vuče korijen iz daleke Perzije i nešto bliže Turske. To je ono jelo kada se razbiju i razmute dva jaja, isprže i ponude za jelo. Zamutio se i naš pravosudni sustav. Razbio se na dva entiteta i zato danas imamo pravosudnu kajganu, na čijem je čelu, eto, i osoba zanimljiva prezimena - Kajganić.
Za sve naše nevolje odgovorni su pojedini vlastodršci koji ne znaju drukčije živjeti nego obećavati, obmanjivati i na svakom koraku brutalno pljačkati. Obmana, pljačka i varanje postali su njihov jedini alat i jedini zanat. Zanat i alat koje ni za živu glavu ne žele odložiti.
Tako ni visoki vladar, onaj koji je u okolnostima narodne nevolje i brutalne pandemije u zrak bacio deset milijuna maraka i kupio pogrešne respiratore ne želi odstupiti. I ptice na Alipašinu Polju znaju tko je respiratore naručio, tko ih je stavio u upotrebu i u smrt poslao tko zna koliko nesretnih ljudi. Istraga i kazneni progon zaobišli su ovu osobu. Što je s kaznenim djelom nesavjesnog liječenja? Članak 229 stavak 1 KZ-a FBiH propisuje "Doktor medicine koji obavljajući svoju djelatnost primijeni očigledno neprikladno sredstvo kaznit će se…"
Oni dalje žele vladati i na novim izborima boriti se za nove mandate. Hoće i onaj drugi što u svakoj prilici, iz punih pluća, urbi et orbi, kaže da ova država ne valja i da čeka sretan trenutak kada će se raspasti. Načelo legaliteta nalaže nadležnom tužitelju da pokrene kazneni postupak čim do njega dopre glas da je netko počinio kazneno djelo. U Tužiteljstvu muk! Zbog njih i ovakvih naša zemlja treba izmijeniti naziv i odabrati onaj koji joj najviše pristaje: Neuropsihijatrijska klinika Federacije Bosne i Hercegovine.
Taman tako!
Uzalud je slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić pjevao:
Od ove zemlje nećeš naći bolju,
ovdje te svako poznaje i voli,
bolji su svoji i krševi goli,
no cvjetna polja kud se tuđin šeće.
S ovom napasti borili su se pjesnici i filozofi, znanstvenici i uglednici, a najviše bosanski svećenici franjevačkog reda. U teška vremena snalazili su kako su znali i umjeli da bi zemlju sačuvali i zaštitili od političkih ptica grabljivica. Ni moćnom travničkom Rusten-paši nije s njima bilo lako pa reče: "I kada bi cijeli svijet potonuo, opet bi fratri u Bosni k'o zejtan po vodi plivali."
Objektivni promatrači i povjesničari s razlogom i pokrićem kažu da su oni najvjerniji čuvari drevne Bosne, njezine povijesti uspjeha i stradanja. Među svećenicima u Gučoj Gori bio je jedan po svemu poseban.
Bio je to fra Nikola Granić.
Po mnogima, vukao je nekakvu tanku tursku žicu pa su ga u šali zvali i fra Mumin. Studirao je u Italiji i, kako se kaže, vidio je i nagledao se učena, uređena i civiliziranog svijeta. Sve je to nekako želio prenijeti u Guču Goru, Mostar, Ramu i druga mjesta u kojima je bio župnik. Fra Nikola je bio vješt u svemu. Govorio je mnoge jezike. Bio je samozatajan i nije težio većim crkvenim titulama. "Što će mi to, samo briga i glavobolja", odgovarao je na svaku hijerarhijsku crkvenu ponudu.
Tri mlada bogoslova na studiju u Mađarskoj, poput Maksa Levenfelda, odlučila su napustiti Bosnu, franjevački red i svoj život potražiti u nekoj drugoj zapadnoj zemlji. U razmišljanjima Austrija im je bila najbliža. Nisu znali kako to uraditi i s kim bi se mogli savjetovati.
Odluka je teška!
Teža biti ne može.
Mladi bogoslovi čekali su priliku da u Gučoj Gori, na osami i u dobrom raspoloženju, bez molitvenika u ruci uhvate fra Nikolu, da s njim razgovaraju i njemu se povjere. Bili su sigurni da je Nikola prava tvrđava i da on nikome neće otkriti ono što su razgovarali, pogotovo ono o čemu su razmišljali i zašto su se spremali.
Nakon što ih je fra Nikola saslušao, odveo ih je u sobu na osami. Jednog je uhvatio za uho, drugog za ruku, a trećeg nekako po struku i počeo im govoriti:
"Djeco moja, nije vama mjesto u Austriji, Italiji i Njemačkoj, nego u Bosni i njezinim samostanima.
Ova zemlja mora vam biti kao zjenica u oku.
Upamtite!
Što ćeš!
Naša zemlja je uboga i oskudna, tijesna i tegobna, nije u njoj lako biti ni gazda, a kamoli raja i redovnik. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A vi mislite da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da slavlje počne dok mi ne dođemo. Znam, ovdje vas čeka teška, duboka bosanska brazda i fratarska muka, sirotinja i teška služba.
U bijelom svijetu može biti svaka ljepota, a što vrijedi kad to nije naša strana. Tko vas nikada nije ni čuo ni vidio, reći će: 'Odakle ove Bosančine ovdje, vežite ih u lance s kojih su se otrgnuli i vraćajte tamo u daleku Guču Goru i mrklu Bosnu.'" Baš onako kako danas na granicama Europske unije hvataju nesretne i nedužne ljude, Arape, i vraćaju na Bliski istok od kuda su pošli u potrazi za mirom i životom koji je dostojan dvadeset i prvog stoljeća.
Nego, djeco moja, sjedite tu gdje jeste.
Čvrsto sjedite na svom tlu u svom rodu.
Poslušajte me i nećete pogriješiti.
Samo ovdje možete pronaći komadić sreće.
Život i tako ne traje dugo.
Dok prohodate i ispravite se, krenu druge godine.
Leđa se počnu savijati!
Tko dočeka koju godinu više, Bogu mora biti zahvalan.
Eto, svakom mora biti jasno da između davne 1920. i ove, 2023. godine i nema neke razlike.
Sve je isto, samo Ive nema!