Prošli tjedan sam pisao o poplavama, posljedicama, svemu onome na što nas je ovaj događaj naveo na razmišljanje. Voda ne zna granice, ni narodnost ni vjeru. Voda zna svoju razinu i pravac. Svi koji su stajali na putu vode su bili pregaženi, a nije bilo spasa. Iza ove vodene stihije će ostati pustoš koju mi zajednički moramo otkloniti. Nema više zakona koji kaže da nakon što mi to sve očistimo neće se ponoviti isto. Filozofski gledano, možda je ova vodena stihija došla s velikim zakašnjenjem. Što mislite, dragi čitatelji, da se ova kataklizma dogodila 1992. godine? Kako bismo se ponašali? Moje je mišljenje da bi prevladalo ono “Božje” u nama. Neizmjerno mi je žao gdje god je ljudsko biće izgubljeno u ovoj nesreći. Još ljepše i ljudsko bi bilo kada bi tu i tamo primijenili one preporuke od oca stvoritelja Indije. Veliki Gandi. Gandi je rekao neka musliman usvoji dijete Hindusa koje je izgubilo roditelja, ali mora ga odgajati u hinduističkoj vjeri – budizmu, a onaj Hindu isto neka usvoji dijete muslimana čiji su roditelji poginuli i mora ga odgajati u islamskoj vjeri u svojoj kući. Premda nam se dogodilo veliko zlo, to ima i svijetlu točku. Imamo šansu pokazati svojim nesretnim susjedima koliko veliko srce imamo i da im pružimo tople bratske ruke spašavanja, a to je Božja preporuka “Volite svog bližnjeg”. Naziv bližnji se ne mjeri kilometrima nego “volite čovjeka”. To je preporuka. Ako svaki dan ostavite sebi pet do deset minuta za razmišljanje, vjerujte mi, čut ćete glas Božji. Katkad nam taj isti glas dođe, ali kao preporuka druge osobe. Mi smo, naravno, skloni ne vjerovati drugima, slični smo sv. Tomi, vjera nam je slaba pa te preporuke i upozorenja prođu, a kasnije nastupa muka po nama. Tada krivimo Boga što nam ide sve naopako. Trebali smo znati da će se te silne poplave i potresi, prirodne nezgode dogoditi i nama. Prije oko dvije godine grad Mostar je nekoliko dana bio paraliziran zbog obilnih padalina snijega. Nismo bili spremni za tako nešto. Da se to dogodilo u Bosni, gdje tada obično pada snijeg, oni ne bi imali toliko problema oko čišćenja snijega jer su naviknuti na snijeg u zimskom razdoblju. Sada smo, nadam se, malo pametniji i nadam se da nas u budućnosti više neće iznenaditi obilne padaline snijega.
Voda je druga priča. Mi ne možemo živjeti bez vode. Voda nam daje egzistenciju, struju itd. U svim našim vidovima života voda je neophodna, ali voda nam može naškoditi kao što sada vidimo. Davno su znanstvenici upozorili da ljudski faktor poremeti prirodni krug zbivanja i da će se taj poremećaj vratiti nama po glavi kao bumerang. Nekoliko njih je pratilo i izvijestilo da ozonski omotač oko našeg planeta postaje tanji zbog prevelike emisije ugljikovog dioksida (C02) u zraku. Nakon nekoliko upozorenja održana je konvencija o zagađenju zraka u Kyotu, Japan. Tada po toj konvenciji sve zemlje su odredile sniziti emisije CO2 u zraku, ili ako prekorače granicu da moraju platiti kaznu. Dugo nije ta konvencija bila usvojena preko UN-a jer velike zemlje kao što su SAD i Rusija nisu htjele ratificirati odluke u svojim saborima. Tek nakon što je Rusija ratificirala konvenciju, ona je postala obvezujuća. Do sada Sjedinjene Američke Države i nekoliko manjih država nisu ratificirali tu konvenciju. Znanstvenici koji prate prirodna zbivanja uspostavili su davno da zbog toga što je ozonski omotač stanjen, postoji rupa u tom omotaču i da je nužno smanjiti emisije C02.
Dalje su prognozirali da će se sav snijeg i led otopiti na sjevernom polu, da će se morska razina podići za 4 - 5 metara. Pa nije mnogo, ali ako se sav led i snijeg otopi na južnom polu tada će nastati kataklizma neviđenih razmjera jer će se morska visina podići za 61 m. Sva obalna područja ispod te razine će ostati pod vodom. Neki otoci u Tihom oceanu će nestati. Ljudi koji danas žive tamo će morati tražiti novi dom. Nije suvišno spomenuti da je život na morskom dnu u opasnosti zbog ljudskog zagađenja. Umiru mnoga živa bića i na koraljnim grebenima u Tihom oceanu. Ako nastavimo ovako živjeti, imat ćemo mrtvo more - ocean. Ovakvih slika ne mora biti ako svi zajedno radimo da spasimo svoj dom, grad, državu i cijelu zemlju.
Zar uvijek mora netko umrijeti kako bi nešto shvatili. Zar ne možemo spriječiti neke stvari umjesto da djelujemo tek kada se dogodi neka katastrofa. Siguran sam da u svim situacijama možemo djelovati pravodobno. Samo je pitanje imamo li volje, želje za ispuniti zadaće koje su nam povjerene.