Kada sam prvi put hodao tlom ove zemlje, više od polovine, možda čak tri četvrtine, nije bilo rođeno. Svugdje je bilo mnogo ljudi. Svi su izgledali kao da imaju nešto obaviti, bio to posao, posjet liječniku ili čekanje da prvi put sretnete osobu koja je zarobila vaše srce. Lica svih oko mene, pa čak i onih koji su umislili da imaju teški, nerješivi problem, imala su drukčiji sjaj.
Život i odnos između dva čovjeka ili dvije žene ili između čovjeka i žene odavali su poseban sjaj. Ne kažem da je bilo sve naj, daleko od toga. Ljudi su se mrzili, a bilo je i ubojstava. Unatoč svemu tome, postojao je onaj neobjašnjivi sjaj. Nekako mi se činilo da su i nesuglasice između dvoje ljudi i dalje zadržale ono što čini čovjeka.
Bilo je i onih koji su se mučili doći do kruha. Raznim vezama i kanalima napustili su zemlju privremeno i otišli na Zapad, uglavnom u Njemačku kao gastarbajteri. Ruku na srce, život u tuđini nosi svoje teško breme.
Zamislite čovjeka bez zanata u tuđoj sredini, bez znanja jezika, a ide tražiti posao i bolji život. To je bilo mučno, ali većina je izdržala i bila marljiva u svom radu. S vremenom su čak bili traženiji nego drugi stranci, tako da je bilo lakše otići u Njemačku, nekima i u Austriju, da zarade novac za bolji život.
Marljivost i njihov trud vide se po krasnim uređenim kućama i okućnicama. Svi ti ljudi koji su otišli na rad u inozemstvo, pa i bez zanata, u najvećem su postotku uspjeli sebi osigurati pristojan život. Da bi tako prosperirala, osoba mora mnogo i žrtvovati. Moralo se skromno živjeti da bi se moglo bilo što štedjeti. Mnogo mladih koji su se tako mučili u tuđoj zemlji na kraju se ponovno vratilo da se nađe s djevojkama iz mladosti. Brakovi iz tih dana bili su čvrsti i nisu popucali. Narodna izreka kaže: “Daleko od očiju, daleko od srca”. Međutim, s većinom mladih nije bilo tako, hrabro su otišli u tuđinu zaraditi za život i život svojih obitelji koje su ih čekale topla, otvorena srca.
U tim ranijim godinama, kada sam bio student, primijetio sam da su većina prosjaka bili Romi, i to djeca. Često sam davao sitni novac kada bi prosili. Jednom nisam imao sitni novac, a oni su uporno tražili da im nešto dam. Na kraju, kada su se uvjerili da neće dobiti dar, onda su mi počeli psovati majku. To je bio posljednji put da sam im dao dar.
Vrijeme koje sam proveo u Zagrebu kao student nije se puno razlikovalo od onog što sam nastavio u Jajcu. Iz Zagreba sam došao u Jajce kako bih imao bolje pripreme kao mladi liječnik i s malo više iskustva s pacijentima, što bi bilo drukčije da sam i dalje ostao stažirati u Zagrebu. Međuljudski odnosi u Jajcu nisu bili ništa drukčiji od onih u Zagrebu. Ako ništa drugo, rekao bih da su bili topliji jer ipak Jajce kao mali grad ima bolju priliku da se ljudi upoznaju.
Pad sustava komunizma na Istoku, tj. SSSR-a s pojavom mnoštva zasebnih neovisnih država, nije zaobišao ni nas. Događaji koji su uslijedili još uvijek su svježi u mislima onih koji su to doživjeli. Naš bolni raspad u BiH je poznat. Ranije smo imali krivce za sve što nam ne odgovara - KPSKJ.
Od 1995. do 2023. prošlo je dovoljno vremena. Za mnoge naše mlade vrijeme je prohujalo brzo kao kod starog čovjeka. To kažem zato što je mladom čovjeku godina obično duga, a onda postaje sve kraća i kraća.
Gotovo svaki dan postavim sebi pitanje: “Što sam danas uradio da bi mojoj sredini gdje živim bilo bolje nego dan prije?”
Vrlo često ne nalazim pozitivan odgovor. To je porazno jer znam da većina ljudi koja živi ovdje nije zadovoljna onime što ima ni onime što vidi oko sebe. Svi bismo htjeli da nam bude bolje. Ali što mi, zapravo, smatramo boljim? Jesu li to bolje ceste, bolje plaće, bolji stan? U posljednje vrijeme često čujem u razgovorima da su se vrijeme i život promijenili u Njemačkoj usporedno s ranijim vremenima kada je Njemačka bila “obećana zemlja”.
Ono što ne razumijem jest da većina ljudi misli da nije ništa učinila pogrešno ako, primjerice, nakon pušenja cigareta odbaci opušak bilo gdje na cestu, a onda očekuje da će vlast očistiti to smeće. Ovo je samo figurativno rečeno. Poruka koju hoću prenijeti je jednostavna. Mi smo vlast, a ono što činimo zapravo oblikuje vlast koju imamo. Prije je glavni krivac bio CKSKJ. Istina, postojali su problemi u društvu koji su zanemareni, kao kod noja: ako te ne vidi jer je zabio glavu u pijesak, onda i ti njega ne vidiš. To je vrijeme prošlo, a posljedice su tu i osjećamo ih.
Sadašnji vođe u političkim strankama, koji kroje put kojim ide narod BiH, trebaju znati da je dvadeset i osam godina dugo razdoblje u životu svake države. Za to je vrijeme onaj koji je tek rođen već postao odrasla osoba.
Ako CKSKJ nije riješio najveći gorući problem s kojim se suočava naše društvo, onda su stariji u ovom društvu dužni ispraviti ono što su propustili komunisti. Ne možemo ih sada, nakon 28 godina, okriviti za naše probleme. U BiH žive tri naroda s jednakim pravom. Osim ta tri, ima još ponekih, da ih ne nabrajam, čak podrijetlom iz Gane, a koji polažu puno pravo na to da budu stanovnici BiH, sa svim jednakim pravima kao Hrvat, ili Srbin, ili Bošnjak.
Svi naši politički vođe, kada su bili izabrani, dali su obećanje da će u BiH biti jednaka prava za sva tri konstitutivna naroda. To obećanje treba se vidjeti u praksi, a ne samo verbalno. Demokratska prava ne mogu se dijeliti po broju određenog naroda.
Manji broj Hrvata koji su prisutni trenutačno u BiH ima potpuno jednako pravo kao Srbi i Bošnjaci. Nitko nema pravo to im pravo uskratiti u Federaciji BiH. U istom duhu i u Republici Srpskoj Bošnjaci i Hrvati moraju imati jednako pravo kao oni iz vladajuće stranke ili Vlade. Bilo koje odstupanje opet vodi u nesuglasice. Krajnje je vrijeme da učinimo pravu stvar.
Nekada je Josip Broz Tito, pokojni predsjednik nekadašnje države Jugoslavije, hrabro rekao NE pokojnom predsjedniku prezidijuma SSSR-a jer je tada to bio ispravan postupak prema svom narodu i nije se bojao. Sada je došlo naše vrijeme da i mi budemo hrabri i svi zajedno kažemo NE hegemoniji, NE nepotizmu i veliko NE nepravdi.
Ne manje važno, i obveza pada na leđa svim našim vjerskim službenicima. Nakon pada Jugoslavije i odlaska komunizma u povijest ponovno se vratilo povjerenje u vjeru, isto kao što nakon velikog požara ponovno niču svježi i zdraviji trava i drveće. Tu priliku ne bi trebalo prokockati.
Obveza vjerskih službenika kršćana, muslimana i židova nije samo nagovoriti narod da dođe moliti u crkvu, džamiju ili u sinagogu. Vjerski službenici mogu više učiniti i približiti naše narode jedan drugome, kao i veze pokidane ratom. Svojim primjerom, međusobnim razgovorima i uvažavanjem mnogo će značiti narodima BiH.