Na čovjek može stajati i uspravno sanjati, dovoljne su dvije stope zemlje i jedan jarbol htijenja. Za klečanje - potrebno je više. Za gmizanje - ponajviše - sjajno piše i pjeva hrvatski pjesnik Jure Franičević Pločar.
U utorak, 19. rujna, navršit će se 30 dana od kada nas je napustio dr. Milenko Brkić, sveučilišni profesor i pedagog, svjetionik mira i razuma, gromada od čovjeka. U staklenim vremenima, u kojima je sve lako pucalo i popuštalo, on je čvrsto stao na dvije stope zemlje, podigao barjak moralnih vrijednosti i do kraja života nosio ga bez posrtanja, klečanja i gmizanja.
Danas je o tim vrijednostima lako pisati.
S takvim uvjerenjem nekada je bilo teško živjeti.
Na mjesnom groblju zanimljiva imena - Brzomelj od Milenka Brkića oprostili su se Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, fra Andrija Nikić i fra Ivan Dugandžić, ugledni svećenici, znanstvenici i propovjednici.
Svatko na svoj način i svatko biranim riječima te dragim sjećanjima. Bosna, Hercegovina, Dalmacija i Slavonija okupile su se na jednom mjestu, na jednom ispraćaju.
Mjesno groblje to ne pamti!
Očekivao sam oproštajni govor velečasnoga Luke Brkovića, iskrenog obiteljskog prijatelja.
Na upit - don Luka mi reče:
- Govorili su mi… Nisam mogao. Srce mi se steglo. Pola stoljeća zajedno smo u dobru i u zlu. Teško je ovu istinu prihvatiti. Zaslužio je pokoj vječni. Znate vi to, Josipe, bolje i od mene.
U povodu smrti dr. Milenka Brkića, u Dnevnome listu, osobno i prijateljski, osvrnuli su se dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, i Emil Karamatić, publicist i novinar.
Jedan - pričom koju je naslovio “Milenko Brkić, jedan od najznačajnijih Hrvata”, a drugi - emotivnim sjećanjem “Zbogom, profesore” i sjajnom misli “Što je više dobra u čovjeku, sve ga manje na papiru ostaje”.
Osluškivao sam i očekivao što bi u povodu ranog odlaska Milenka Brkića sutra ili prekosutra netko mogao reći ili napisati. Pera su zanijemjela!
Zato pišem sjećanje na godine našeg djetinjstva i odrastanja, višestrukog kumstva i prijateljstva, školovanja i napredovanja do vremena u kojemu se ne zna što nosi novi dan ili dolazeća noć.
Vijest o nenadanoj smrti zatekla me je i zaledila. Otkazao sam odmor i uputio se natrag. U Mostar. Ujutro rano otišao sam do obiteljske kuće u Studencima i supruzi Anđeli, sinovima Marku i Josipu, kćerima Jeleni i Anamariji te niski zlatne unučadi iskazao iskreno suosjećanje u velikoj, zaista velikoj tuzi.
Prije tog nesretnog jutra u obiteljsku kuću Milenka Brkića odlazilo se s radošću. Nekada na ugodan razgovor, nekada po koristan savjet, često na čašu pića i umilnu pjesmu kojom je, kao nitko drugi, i vrijeme znao popraviti.
Mogao je profesor “povući” bećarac, jednako kao i najsuptilniju drugu pjesmu.
- Neka se samo pjeva, svaka pjesma je radost - govorio je.
I u trenucima dok je pjevao ispod njegovih nisko spuštenih naočala iskrile su čestice dobrote, prijateljstva i ljubavi prema svakom Božjem stvorenju. Prema malome mravu, mačetu i kučetu što su se vrtjeli oko njegovih nogu, a da im nije znao ni smjera ni nakane.
Nije profesor volio razgovore o teškim stvarima - svađama, sukobima i diobama.
Njegova duša bila je kodirana za knjigu i znanost, ljubav i molitvu, mandolinu, sevdalinku i pokoju lijepu dalmatinsku pjesmu. A prije svega i iznad svega - za mir među ljudima i narodima. Zato sam ovu kolumnu naslovio “Svjetionik mira i razuma”.
Ono što je Milenko svojim životom, iz dana u dan, iz godine u godinu, svjedočio.
U mjesno groblje došao sam prije početka pokopnog obreda i promatrao kako se kolona ljudi slijeva prema kapelici. Sa svih strana.
U jednom trenu iz kolone onih koji su došli iskazati poštovanje i suosjećanje, izdvojio se jedan drag čovjek. Dok mi je prilazio i dok sam mu ruku držao u pozdravu, upitao sam ga:
- Odakle Vas, Josipe?
- Na odmoru sam - reče mi.
Čuo sam za ovu tužnu vijest. Ostavio sam obitelj na moru. Došao sam se pokloniti sjenama ovog velikog čovjeka.
Bio je to dr. Josip Vrbošić, sveučilišni profesor s osječkog Pravnog fakulteta i bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini.
Malo zatim ušao sam u kapelicu. Rukom sam dodirnuo lijes, poklonio se i tiho, za sebe i u sebi, rekao:
- Zbogom, profesore!
Poklonio sam se i pred pločom koja je 1995. godine postavljena s lijeve strane oltara. Poklonio sam se jer ona svjedoči da je po okončanju Drugog svjetskog rata iz Bijakovića, maloga, nedužnoga i nesretnog mjesta, nestalo 90 ljudi.
Devedeset očeva i mladića.
Ostao je tek pokoji oronuo, star i nemoćan čovjek. Ostala je pustoš i “zbor” mladih udovica. Svaka s crnim povezom na glavi i neizvjesnom sudbinom. Niti jedna nije imala trideset godina života.
Tuga!
Na mramornoj ploči pred kojom sam zastao i poklonio se pod rednim brojem jedan upisano je: “Brkić Marko, sin Andrije, ubijen 29. siječnja 1945. godine”.
Na rednom broju 29 upisano je: “Marko Muselimović, sin Ante, ubijen u požeškom logoru 10. lipnja 1945. godine”.
To je bila sudbina naših očeva, nas, njihovih jednogodišnjih sinova, Milenkove majke s četvero i moje majke s dvoje maloljetne djece.
Nije to bilo ništa neobično. U međugorskoj župi sv. Jakova, uglavnom, nakon II. svjetskog rata, nestalo je 386 očeva i mladića. Rijetkost je bila da je netko imao oca.
Biološka katastrofa!
Danas Međugorje i Bijakovići žive drugi život. Ukopni obred obavlja se u urbaniziranoj kapelici i groblju. Misno slavlje prati harmonij i izvrstan međunarodni crkveni zbor. Svijet je, vidim i veselim se, otmjeno odjeven. Oko groblja parkirana su suvremena i moderna osobna vozila. Godine teška života, bijede i siromaštva pohranjene su samo u sjećanju starijih ljudi.
Dok je biskup Sudar tiho, otmjeno i dostojanstveno molio nad otvorenim grobom i dok se lijes pripremao za posljednje utihnuće, pitao sam se - kome je u ovom trenutku teže.
Njemu, koji odlazi, ili nama, koji ostajemo.
Njemu, koga više ne dotiču ljudske patnje, zemaljske nepravde i sveučilišne brige, ili nama koje razdire bol zbog gubitka supruga, oca, brata, kuma i prijatelja.
Odgovor na to pitanje zadire u duboke teološke sfere. Na njih ne mogu naći odgovor.
Za vrijeme ukopnog obreda kroz moju glavu, kao na nekoj traci, prolazila su sjećanja na vrijeme odrastanja i školovanja, na vrijeme kada smo iz Kiseljaka odveli mladu Anđelu, ljepšu od svakog nebeskog anđela. Pa na prvo kumstvo u Kiseljaku, drugo u Metkoviću, treće i četvrto u Janjini na Korčuli i posljednje, peto, u Sarajevu.
Dr. Milenko Brkić, kao srednjoškolski i sveučilišni profesor, kao znanstvenik, dekan, rektor, ministar, praktičan vjernik i čestit domoljub, iza sebe je ostavio trag koji vapi za velikom knjigom tvrdih korica i zlatnog poveza.
U politici nije dugo ostao.
Nije ni mogao.
Nije mogao jer je izrastao u veliko moralno stablo koje se nije moglo saviti, pogotovo posjeći. Od zemlje koju su u jednom trenu napustili i Bog i ljudi želio je odmaknuti pomrčinu, sukob i tragediju. Želio je otkloniti sve što je razaralo ionako krhke niti zajedništva.
U politici ostao je sam!
Kao kuća na osami!
Svima nama, nekome manje, nekom više, ostaje ponos da smo desetljeća naših života proveli zajedno i da ih je on, više od drugih, uljepšavao svojom plemenitom dušom.
Kolumna