Ove godine obilježavamo 50 godina od sloma Hrvatskog proljeća, od zbivanja koja su uzdrmala i tadašnju vladajuću partiju i Tita, i cijelu državu. Stoga sam odlučio na ovome mjestu podsjetiti gdje je i kada dozrela Titova odluka da se konačno obračuna s mladim agilnim hrvatskim vodećim komunistima. Naime, okidač koji je presudio hrvatskom partijskom rukovodstvu bili su događaji na Sveučilištu u Zagrebu.
Najprije se na Filozofskom fakultetu pojavila parola „Hrvatska u Ujedinjene narode“ za vrijeme Titova puta u Kanadu početkom studenoga 1971. godine. Ondje su ga novinari pitali zašto govori o ulozi Jugoslavije u svijetu kad mu se država raspada i Hrvati već traže primitak u UN. Tito je bjesnio, njegova je taština bila silno povrijeđena. Titov šef kabineta Marko Vrhunec u svojim sjećanjima navodi da je sve puknulo kad je na Sveučilištu u Zagrebu izbio studentski štrajk. Bio je organiziran pod parolom „Devize onome tko ih stvara“, što je značilo da bi se devize trebale prepustiti republikama. Štrajk je izbio 23. studenoga 1971., kada je Tito putovao u „plavom vlaku“.
Štrajk je zacijelo bio isprovociran, govorilo se da su neke veze vodile izravno do kabineta Vladimira Bakarića, koji se tada počeo distancirati od hrvatskog vodstva i priklanjati Titu. Među studentima su se pojavili ljudi koji su tvrdili da su stari borci te su ih poticali, a Tripalo je znao „da se general Mišković, šef KOS-a, ondje smucao tri dana u civilu“. Tito je konačnu odluku o smjenjivanju hrvatskog vodstva očito donio u „plavom vlaku“ kojim je putovao u Rumunjsku, u Temišvar, 23. i 24. studenoga 1971. godine. Vrhunec je zapisao: „Bili smo upravo na putu u Temišvar i cijelo vrijeme vožnje, puna tri sata, razgovaralo se samo o tome. Titu sam tom prilikom rekao da je na njegovu zdravicu u Zagrebu bilo prilično kritika, prema kojima je hrvatski nacionalizam tom zdravicom dobio njegovu podršku. Podsjetio sam ga da zdravicu nisam ja redigirao, nego je to učinila Savka Dabčević-Kučar i neke elemente tako naglasila da su njegove riječi dobile drukčije značenje. Tito je bio iznenađen mojim riječima. U razgovoru koji se zatim vodio podržali su me svi prisutni članovi delegacije.“ O događanjima u Hrvatskoj raspravljalo se u salonu „plavog vlaka“ i idući dan, za povratka sa službenog puta u Rumunjsku.
Uz Tita su bili Džemal Bijedić, Stane Dolanc, Mirko Tepavac i Draža Marković. Sve su otvorenije kritizirali hrvatski pokret, a kritika se, kako bilježi Tepavac u svojim sjećanjima, usmjeravala i na Titovu ulogu u tim zbivanjima: „Što smo se više približavali Beogradu, to je njegovo neraspoloženje postajalo sve vidnije. Na kraju se već smračio, i bilo je jasno da je kraj razgovora. U tišini koja je zatim potrajala, rekao je rezignirano: ‘Kad biste znali kako ja vidim budućnost Jugoslavije, vi biste se zgrozili!’ Tada sam imao dojam da više plaši nas nego što ide tako daleko u zabrinutost. Ne isključujem, ipak, da je i predosjećao ponešto od onoga što nam se, mnogo kasnije, i dogodilo.“ To potvrđuje i Vrhunec, koji kaže da su cijelim putem analizirali vijesti iz Zagreba: „Kako su zbivanja pokazala da se hrvatsko vodstvo, pokušavajući nametnuti svoja stajališta, beskrupulozno koristi Titovom podrškom, pri čemu se uvelike radi o zloupotrebi, rekao sam: ‘Samo vi, druže Predsjedniče, možete to riješiti i svi to od vas očekuju.’ Osuđujući događaje u Zagrebu, Tito je rekao: ‘Tako su počeli nacionalsocijalisti. Jugoslaviju neće razbiti. Istupit ću protiv njih.’ Vratili smo se u napetoj atmosferi.“ Odmah nakon povratka, Tito je u Karađorđevu 30. studenoga sazvao poseban sastanak s članovima vodstva SKH koji je trajao 20 sati.
Prije toga je JNA već dobila naputke o pokretima prema Zagrebu dođe li do nemira. Hrvatsko se vodstvo podijelilo. Uslijedila je 2. prosinca 21. sjednica Predsjedništva CK SKJ, na kojoj su sudionici iz drugih republika već unaprijed imali napisane govore u kojima se osuđuje hrvatsko rukovodstvo. Bio je to dogovoreni scenarij. Tito je na sjednici rekao da se suci ne trebaju držati zakona kao pijan plota. To je značilo da suci ne trebaju suditi samo po zakonskim paragrafima, nego da pojedine slučajeve trebaju razmatrati i u političkom kontekstu. Bio je to otvoren put za nova politička suđenja. Vrhunec se sjeća: „Napustivši dvoranu, Tito mi je na putu do svoje sobe rekao: ‘Bila je to odlična sjednica, jako sam zadovoljan.’ Ja sam primijetio: ‘Samo da se to ostvari i tako nastavi.’ Odgovorio mi je: ‘Hoće, na tome ću inzistirati.’“
Predvečer je Tito bio sa Savkom, Mikom i ostalim članovima Izvršnog komiteta CK SKH. Trebali su mu reći prihvaćaju li zaključke ili ne. Oni su odbili, jer su tražili da se najprije o tome raspravlja u Hrvatskoj. Tito to nije prihvatio te im je poručio da onaj tko ih ne prihvati mora osjetiti posljedice. „Tada se javila Savka Dabčević-Kučar upozoravajući: ‘Druže Tito, pazite što radite, s nama je čitava hrvatska radnička klasa i hrvatski narod.’ Tito ju je pogledao i smireno rekao: ‘Savka, duboko se varaš’.“ Tito se još kolebao. Najprije nije htio objaviti svoj govor sa sjednice. Mislio ga je proslijediti samo partijskim organizacijama. Onda je ipak s njime odlučio ići na televiziju, ali bez kritike Hrvata. Popustio je pod pritiscima, među ostalim i od samog Bakarića, koji mu je rekao: „Ako ćeš izbaciti kritiku hrvatskog rukovodstva, onda nije potreban ni govor“. I onda je došla ključna sjednica Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ 8. prosinca, također u Karađorđevu. Tito je zatražio ostavke hrvatskoga partijskog vrha. Tada je sve bilo gotovo.