Zadnji teroristički napadi islamskih terorista u Francuskoj ponovno otvaraju pitanje odnosa između Europe i islamskog svijeta. Turski predsjednik Erdoğan osuđuje Francusku i Europu da su odgovorne za napade islamista jer pokreću kampanju protiv muslimana poput one što se vodila protiv Židova u nacističkoj Njemačkoj.
Drugim riječima, Europljani su sami krivi što ih islamski teroristi ubijaju. Uz Erdoğana su se svrstale sve islamske države i nitko od njih nije izrazio sućut što je odrubljena glava profesoru Samuelu Patyju ili što je uz poklič “Alahu ekber” u crkvi Naše gospe u Nici u četvrtak islamski terorist ubio tri osobe. Erdoğan je pozvao i sve islamske zemlje da bojkotiraju francuske proizvode, i to je odmah provedeno. Njegove riječi imale su širok odjek u svim islamskim državama gdje se rijetko tko pita je li istinito to što kažu vladari. Jer, u zapadnim državama se sumnja u istinitost onoga što kažu čelnici.
Osamdesetih godina mi je direktor BBC-ja kazao kako je dobar onaj intervju s političarom tijekom kojeg ti se u glavi vrti misao “kakve mi gluposti ovaj priča” i onda ćeš mu znati postaviti drugo pitanje. U demokratskim europskim državama sasvim je drugačiji pristup onome što govore čelnici, kao i odnos prema religiji. Muslimani osuđuju na smrt i svi se osjećaju pozvanima to provesti ako se dirne u Muhameda. Isus je prikazan na sve načine, a karikature papa su normalna stvar. Možda mi koji živimo u demokratskim zemljama imamo drugačiju predodžbu o religiji pa ne shvaćamo muslimane, ali da oni ne žive u demokratskim ili slobodnim državama također je činjenica.
Većina osoba u muslimanskim državama ne zna što se događa u Europi i onda vjeruje onome što im pričaju “sultani”. U knjigama u tim državama opisana je samo jedna strana povijesti, ona kakvu su predstavili vjerski čelnici. Sjećam se i kada je nakon islamske revolucije Homeini došao na vlast, komentator Vjesnika Joško Palavršić napisao je što želi onaj s bijelom plahtom kao turbanom na glavi pa se Vjesnik trebao ispričati Teheranu. Isto tako je Veselko Tenžera napisao kako Jaser Arafat na glavi nosi stolnjak iz birtije. Istina, u tadašnjoj Jugoslaviji bilo je drugih zabrana.