Je li nakon okruglih četvrt stoljeća konačno došlo vrijeme da se politički lideri hrvatskih Srba uključe u proslavu Oluje? Je li isto tako krajnje vrijeme da se predstavnici izabrane hrvatske vlasti poklone nevinim žrtvama, pa možda čak stidljivo odaju počast i onim “nevinim”, s one druge strane? Čini se da je taj “povijesni” trenutak zakucao na naša vrata. No, kao i obično, vrag je u detalju.
Mnogi danas, neki otvorena, neki teška srca, pozdravljaju i jedan i drugi “povijesni” čin, ali teško prelaze preko činjenice da je Andrej Plenković gotovo u jednom izdahu naciji obznanio da će jedan njegov potpredsjednik, Srbin, konačno(!), kao član Vlade RH prisustvovati proslavi Oluje u Kninu, dok će drugi potpredsjednik, Hrvat, general, ratni heroj, otići u Grubore i (konačno!) pokloniti se žrtvama pokolja koji se dogodio 20 dana nakon vrhunca Oluje. Time je širom otvorio vrata nagađanjima o trgovini ispod stola, koja je uzbudila maštu i povampirila strasti. Vi nama Oluju, mi vama Grubore? Je li stvarno došlo do takve nedostojne trampe? Iz vlade odlučno odbijaju bilo kakvu pomisao o etnobiznisu, no, zloduh je već izišao iz boce, a ne ispunjava želje. Ima neke svoje vlastite. I ne da se nekim trikom udobrovoljiti prije ni što dobije neku svoju zadovoljštinu. Doista, staviti Oluju i Grubore u istu rečenicu znači veličanstvenu pobjedu i pojedinačne zločine staviti u posve istu ravninu na povijesnoj tezulji. To je ono što “s one strane” pokušavaju već 25 godina – dan slave pretvoriti u dan komemoracije i tuge. U Kninu zapravo nije mjesto nikome osim onome tko tamo iskreno želi biti, pa tako ni Borisu Miloševiću, ako je to za njega doista samo još jedna “gesta za koju treba imati dobar želudac”. No, osobna obiteljska tragedija, činjenica da je i Miloševićeva baka jedna od onih nedužnih staraca koje su zločinci u danima poslije Oluje divljački likvidirali, govori da je i njegova trauma stvarna te ne može biti tek tako pometena pod tepih ureda u Banskim dvorima. A žestoke reakcije dokazuju da ta odluka nije bila nimalo laka, da će on u mnogim srpskim očima postati izdajica. A za druge ostati četnik. I s dvije nepomirljive strane ostati označen kao meta. Već to je vrijedno barem neke početne doze odobravanja i respekta. No, što god Milošević napravio, i uz svu “dobru volju pobjednika”, Srbi na taj dan nikad neće biti u prvom planu i Dan pobjede u Kninu ne može biti njihov show. Ne bi smio biti ni Plenkovićev. Pa je tako iracionalna odluka Domovinskog pokreta da bojkotira službeni protokol zbog “Plenkovićeve predstave”. A prvi od šest razloga koji navode je urnebesan: da (navodni) zahtjevi predsjednika Milanovića vrijeđaju borce HOS-a, a pritom se pozivaju na osjećajčiće – Ante Prkačina, koji se inače javno hvali kako je za tog istog Milanovića sasvim nedavno glasao na izborima. Apsurdna je hrvatska stvarnost da se predstavnici stranke osnovane na razvalinama Raškovićeva, SDS-a, koja se baš svim sredstvima borila protiv Hrvatske, sada pokušavaju predstaviti kao konstruktivniji i lojalniji partner nego neki od onih koji su tu Hrvatsku s dušom stvarali, s puškom u ruci ili bez nje. Većina branitelja radije bi u Kninu vidjela nekog poput Predraga Mišića, no, vjerojatno će ipak pozdraviti Miloševićev dolazak. No, zapravo je manje bitno hoće li Milošević u Knin, važnije je bilo hoće li Milorad Pupovac i ove godine istovremeno poslušno stajati k nozi Aleksandru Vučiću tijekom komemoracije za “Dan sećanja na žrtve Oluje” te nijemo slušati njegove antihrvatske izljeve. Ove godine nije otišao. I to je ono što je najbolje, ne zato što nije otišao Milorad Pupovac, tko ga šiša, već zato što nije otišao zastupnik u hrvatskom Saboru. Ove godine izravno ili neizravno ispričat ćemo se Srbima za zločine nakon Oluje, a oni će da nam oproste što su nas pet godina tukli. Barem neki. Možda. No, Tomo Medved ničim nije zaslužio odvratne riječi koje mu upućuju. Ako triput ranjavani branitelj kojemu je u samoj završnici Oluje kao hrvatski vojnik poginuo brat, danas kao potpredsjednik hrvatske vlade osjeća da je sazreo povijesni trenutak da on ode odati počast mučki ubijenim starcima u Gruborima, onda on ima svako pravo na to. Je li pak Plenković ovakvom izvedbom pomirbe uprskao “povijesni” trenutak koji je sam kreirao? Povijest vrlo vjerojatno neće biti toliko okrutna prema njemu kao neki od nas danas. Ostat će zapisane gole činjenice: Svi najavljeni akteri pojavili su se na improviziranoj povijesnoj pozornici i izveli svoju ulogu. Sve i da je u pitanju bila samo gluma, pamte se geste, a zaboravljaju eventualne bolne grimase. •