orušene i uboge sredine, kao što je i naša zemlja, u posebnim društvenim okolnostima znaju postati pozornice na kojima se prelamaju velike stvari. Svaki razuman čovjek, snagom svoga intelekta, mora osluškivati što veliki režiseri pripremaju i odlučiti - hoće li i na koji način sudjelovati u predstavi koja je njemu namijenjena.
Netko će u predstavu ući do kraja, ostati i po potrebi - pljeskati, netko će se pridružiti i na pola puta zastati, a netko će iz mira svoga doma promatrati, osluškivati i na sav glas kritizirati. Kako god - kojim god smjerom čovjek pođe, on mora biti odmjeren, njegova riječ ne treba biti ni manja ni veća od one mjere koja joj je potrebna.
Stari Latini kažu: “Najteže je pokvareno popravljati!”, a mudri ljudi: “Teško je prosuto perje pokupiti”.
Mudri nobelovac Ivo Andrić zna što je u različitim prilikama morao prešutjeti, progutati i provariti kako bi sačuvao duhovni mir. Nekada - i živu glavu!
Zato je savjetovao: “Izgovorite svoju riječ šapatom i ponovite je kada se probudite. Stanite na nju svom težinom tijela, isperite njome usta kao što dobar enolog ispituje vino pa ako nije dobra - zaboravite je! Ako je riječ izdržala vaše kušnje i provjere, pustite je i dosljedno branite.”
Tako je, zaista je tako! Svaka naša riječ je kao ptica u krletki. Kada joj otvorimo vratašca i pustimo lagano odlepršati, ona se u svoje ishodište, u svoju krletku mora vratiti čista obraza i nepolomljenih krila.
Živimo u vremenu interneta, društvenih mreža i zanimljive demokracije slobode govora. Postoje ljudi, među koje i sebe ubrajam, koji neke stvari ne mogu racionalno shvatiti pa reći: To je dobro, tako treba biti… Ovo su plodovi razvikanih demokratskih promjena.
Na početku stručnog obrazovanja, na drugoj godini Pravnoga fakulteta, posebna pozornost posvećuje se proučavanju temeljnih postulata kaznenog prava. Glava X. predratnog Kaznenog zakona, na poseban način, normirala je odgovornost osoba koje bi počinile jedno od kaznenih djela protiv časti i ugleda. Pod prijetnjom ozbiljne kaznene sankcije svatko je bio zaštićen od onih koji bi, svatko iz svojih razloga, povoda i pobuda, nekoga uvrijedio ili oklevetao.
Onaj tko bi za drugoga iznosio ili pronosio nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu, mogao je biti kažnjen novčanom kaznom ili vremenskom kaznom zatvora do šest mjeseci. Ako bi kazneno djelo bilo učinjeno putem tiska, drugih sredstava javnog komuniciranja ili na javnom skupu, počinitelj je mogao biti kažnjen kaznom zatvora do jedne godine.
Ako je ono što se neistinito iznosi takvog značenja da je dovelo ili moglo dovesti do težih posljedica za oklevetanu osobu, kazna je mogla biti i do tri godine zatvora. I obična uvreda bila je sankcionirana, osobito ona koja je iznesena u tisku ili drugim sredstvima javnog informiranja. Iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika, povreda ugleda republika, pokrajina, državnika, naroda i narodnosti, bila su kaznena djela zaprijećena strogim sankcijama.
Tako je bilo!
Često se može čuti da je to bilo vrijeme zatvorenih usta - vrijeme suspregnute slobode govora. Je li to baš tako?
Kaznena djela protiv časti i ugleda novo kazneno zakonodavstvo dekriminaliziralo je. Ako vas netko na sav glas uvrijedi, okleveta i zlonamjerno iznese nešto vezano uz vašu obitelj, ako to putem društvenih mreža proslijedi urbi et orbi - na sve strane svijeta, dovede vas na granice očaja, ostali ste na vjetrometini društvene osude. Protiv osobe koja vas je uvrijedila ili oklevetala, koja vas je dovela do ruba psihičkog sloma, možete podnijeti tužbu za naknadu štete, godinama se povlačiti po sudskim hodnicima i čekati da se dosudi naknada u obliku milostinje. Teško je u Europi, u ovom trenu, naći zemlju u kojoj su njezini narodi toliko podijeljeni i posvađani, među kojima se u valovima razmjenjuju najteže uvrede, kao što je naša zemlja. Svatko svakoga, s potpisom i bez potpisa, vrijeđa, kleveće i omalovažava. Ni u susjedstvu nije puno bolje.
Miroslav Krleža, kao nitko drugi, žestoko je razumio svoje vrijeme. On na jednom mjestu piše:
“Svi naši narodi njeguju svoj nacionalizam na isti način, po istom modelu, istim riječima, obmanjujući sebe i svijet oko sebe nekim svojim rasnim, specifičnim svojstvima i vrijednostima.”
Jedan drugi veliki književnik - ne i veliki državnik - Dobrica Ćosić piše i iskreno priznaje:
“Mi lažemo iz samilosti, lažemo iz stida da sakrijemo svoju bijedu, mi lažemo da bi obmanuli drugog, a utješili sebe…”
Laž je postala legitimno sredstvo političke borbe.
U mislima ovih velikana pisane riječi sažeta je naša stvarnost, naši mitovi i zablude i na dulje vrijeme - beznađe države iščašenih daytonskih kukova.
Ako bi me netko upitao postoje li u svijetu ortopedi koji bi iščašene daytonske kukove mogli operirati i zemlju na stabilne noge osoviti, odgovorio bih - možda!
Teško je iščašene stvari popravljati. U određenoj životnoj dobi osteoporoza može postati neizlječiva bolest. Skelet se umori, oslabi, postaje porozan. Počne pucati!
Daytonska kralježnica je napukla. Svakoga trena ona može otkazati, a onda bi kola, kočijaši i svi zajedno mogli poći niza stranu, u provaliju neslućenih razmjera. O ovim opasnostima treba pisati i upozoravati. Ne smiju se oči zatvarati i realne opasnosti pod tepih gurati! Iznenađenje, povijest nas uči, iza sebe ostavlja najteže posljedice.
U Federaciji BiH nema dogovora ni o najjednostavnijim stvarima. Dva desetljeća vrtimo se u začaranom postdaytonskom krugu.
Dušobrižnici se javljaju sa svih strana.
Dođu, a ne znaju gdje su došli. Govore, a ne znaju što besjede i što u ranjenoj zemlji njihova besjeda znači. Početkom prošloga mjeseca, na svečanost otvaranja obnovljene banjolučke Ferhat-pašine džamije, jednoga od najljepših zdanja koje je ljudska ruka napravila, došao je turski premijer Ahmet Davutoğlu. U svome obraćanju otvoreno kaže:
“Turska se neće prestati miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine”. Imbecilna, pubertetska i provokativna politička izjava, bez presedana. S pravom je novinar i diplomat Hajrudin Somun uzvratio: “Bilo bi bolje da je Davutoğlu na svom putu zakasnio i da nikako nije došao. Nama ne trebaju takve izjave. Bosna se davno oslobodila Osmanskog Carstva. Našoj zemlji je potrebna Europa.
U Republici Srpskoj podjele na jedne i druge došle su do ulice i šumaraka banjolučkih parkova. Sretna okolnost je u tome što je policija sačuvala koridor razdvajanja. Inače, tko zna kako bi završio banjolučki svibanjski uranak.
Podjele su postale nepremostive!
Aktualnu vlast podržao je sin Ratka Mladića, optuženika za najteža kaznena djela, a drugu, oporbenu stranu - kći Radovana Karadžića, osuđenika za genocid i niz drugih najtežih kaznenih djela.
Djeca ratnog zločinca Martina Bormanna, tajnika Adolfa Hitlera, znala su tko je bio i što je radio njihov otac. Za razliku od mlađih Mladića i Karadžića, odabrala su drugi put. Sin Martina Bormanna postao je svećenik, a kći humanitarna djelatnica.
Do kraja života brinuli su o žrtvama rata, siromašnim i nemoćnim ljudima, predano radili na povratu opljačkane židovske imovine i molili se za oprost velegrijeha oca Martina.
U susjednoj Republici Hrvatskoj podjele su duboke da dublje biti ne mogu.
Predsjednica Republike poslanicom apelira i upozorava kako bi zlodusi prošlosti mogli pokvariti vrijeme koje je pred nama.
Uzalud!
Tko je sluša i tko drži do njezinih riječi, njezinih apela i upozorenja? Malo tko!
Podjele su toliko duboke da bi se njihov rasplet mogao dogoditi na ulici u žestokim socijalnim nemirima. U Sabor su se uselili neodgovorni, svakakvi ljudi. Hoće u saborske fotelje i privilegije, enormno visoke plaće i mirovine, a tri tjedna ih “ganjaju” po okolnim kafićima, kao zečeve po livadi, i privode da bi se stvorio kvorum koji o nečemu treba raspravljali i odlučivati.
Davno je na vratima Kneževa dvora u Dubrovniku za narodne zastupnike uklesano upozorenje:
“Obliti privatorum publica curate (Zaboravite na privatno, brinite se za javno)”.
Hrvatsku, zemlju kojoj joj Bog dao sve - tisuću kilometara bisernog mora, tisuću jedinstvenih otoka, ravnica, šuma, voda i sposobne ljude, u neozbiljnu državu pretvorili su neozbiljni političari i ozbiljni lupeži.
Vlast
Uvijek sam se pitao zašto ljudi žude za političkom vlašću i zašto se te vlasti, kada je imaju, nerado odriču?
Bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske, kao i oporba u Republici Srpskoj, ukopao se oko svoje prisege - mi ili oni.
Bivši predsjednik Stipe Mesić, nakon deset godina predsjednikovanja i šest godina života u virtualnom uredu, poručuje da se neće predati.
Što bi narod rekao - Duša vlast!
Možda Stipe i ima razloga za borbu do posljednje kapi krvi jer - ako se ikada rastvore knjige njegove vladavine - bit će tu svega i svačega. Vjerujte mi na riječ - bit će svega i svačega!
Neke ljude u političke vode vuče težnja za stvaranjem boljeg i pravednijeg društvenog poretka (Gandhi - Havel), neke težnja za potvrđivanjem svoje osobnosti, a najviše je onih koje zanima bogata lepeza pogodnosti koje život političara nudi. Od politike se, u vrijeme tranzicije, privatizacije, pljačke i grabeži, za nečasne ljude, ne može zamisliti bolja prilika za lagodan život.
Po mom dubokom uvjerenju - rat i glupost dva su najveća zla ljudskog roda, pisao je Ivo Andrić.
Tko ne vjeruje neka prošeta do galerije Aluminij i pogleda izložbu Ćirila Ćire Raiča “Mostovi i ruševine Mostara”.
Sve će mu nakon toga biti jasno!•