U ime monoteističkog boga, Brahme, znanog u mnogim vjerama pod raznim imenima, A-man i A-woman! Tim riječima demokratska većina zaključila je uvodnu molitvu na konstituiranju novog saziva američkog Kongresa, izazvavši porugu ne samo među republikancima, već širom kršćanskog svijeta. Iako je kongresniku Emmanuelu Cleaveru iz Missourija moralo biti jasno da riječ “amen” nema ama baš nikakve veze s rodovima ni rodnim ulogama, da u kršćanski i islamski svijet dolazi iz hebrejskog i aramejskog jezika, te da znači potvrdu u smislu “doista”, “tako je” ili “neka bude”, njemu se svidjela igra riječi pa je “amen” na silu utrpao u muški rod. A ako je riječ u muškom rodu, odmah je, naravno – sumnjiva! Na tragu je to smjernica u švedskoj crkvi, u kojoj bukvalisti nastoje izbaciti tradicionalne muške zamjenice za Boga, te uvesti rodno neutralne surogate. Jer, naravno, kažu, Bog nema spola. Dojam je da Bog kao Otac u nekim crkvama preživljava samo zato što ga tako navodi sam Isus. Zasad. Za neku kršćansku crkvu doista bi bilo nezgodno da se odriče riječi kojima ih je naučio sam Sin Božji. No, nikad ne reci Cleaverova eskapada u Kongresu, naravno, samo je najbenigniji odraz općeg duha često nasilne političke hiperkorektnosti koja pokušava grubo izgurati sve one koji se s njima ne slažu, ostracizmom se riješiti ideoloških neprijatelja, a maljem srušiti sve povijesne spomenike koji se u novi narativ ne uklapaju. Ili čije uklanjanje simbolički dobro dođe za označavanje dolaska nove ere. Miču se spomenici generalima i književnicima, brišu njihova imena, na crne liste stavljaju glazbeni i filmski klasici. Koliko ih je samo već prohujalo s vihorom političke korektnosti, koja je u svojoj naravi sve samo ne korektnost! Knjige i njihove autore još ne spaljuju, no dobro je poznato da čovjeka ne moraš ubiti da bi ga uništio. Dovoljno je gurnuti ga preko ruba, uručiš mu otkaz. Lov na vještice sasvim je usporediv s onim u doba makartizma, samo sa suprotnim predznakom. Hoćemo li “Cancel culture” prevesti kao “otkazivanje kulture” ili “kultura otkazivanja”, sasvim je svejedno. Pokret “Cancel culture” je poput srednjovjekovne rulje koja traži koga će spaliti, upozorava sad i sir Rowan Atkinson, svjetski poznatiji kao Mr. Bean i Crna Guja, uplašen za budućnost slobodnoga govora i svijeta općenito, pridruživši se glasovima Salmana Rushdieja, Margaret Atwood, J.K. Rowling, Nicka Cavea. Ako nisi “woke”, nisi ni “cool”. Ako još niste naučili što znači “woke”, ništa zato, naučit ćete. Jer ima i kod nas mnoštvo onih koji se natječu u stalnoj signalizaciji stvarnih i lažnih vrlina novog vremena. Onih koji opetuju “ja ne mrzim” samo kako bi mrziteljima proglasili sve one koji se s njima ne slažu.Jedan od onih koji ovaj tjedan konkurira Cleaveru za “wokeness” godine filmski je redatelj Ognjen Sviličić, koji je najavio da će od sada svojim studentima – njih ukupno čak sedam – na akademiji dramskih umjetnosti predavati “isključivo na čistom srpskom jeziku”. Kako kaže, to je njegova osobna posveta Mili Novakoviću. Ne onom osuđenom ratnom zločincu s Korduna, već nastavniku iz Darde koji je 1998. dobio otkaz jer je u hrvatskoj školi predavao na srpskom jeziku. Takva odluka prošla je i na hrvatskom Ustavnom sudu, ali, sad već postumno, ne i na Europskom sudu za ljudska prava, koji je prosudio da – pazi sad – hrvatske vlasti 55-godišnjaku nisu dale dovoljno vremena da nauči hrvatski jezik. Je li Novaković bio žrtva nacionalističkog lova na vještice? Odluka je sasvim sigurno bila drakonska, zapravo i bizarna na području gdje i dandanas, 22 godine kasnije, djeluju segregirane srpske škole, no smiješni su navodi da je otkaz dobio zbog jedne riječi, samo zato što je umjesto “strop” rekao “tavanica”. “Baš me zanima što će mi se dogoditi”, kaže Sviličić, koji se očito nudi kao žrtva u novom lovu na vještice za koji se nada da će uslijediti, a da će on na lomači zaslužiti ulogu mučenika, što je u njegovoj branši itekako isplativ status. Naravno, ništa mu se neće dogoditi, niti bi trebalo. Samo još jedna budalaština u hrvatskom filmu! Gledam u Sviličićevu sliku i na pamet mi odmah pada upečatljiva scena iz njegova filma. “Jebente žuta”, kaže Filip Radoš, glumeći zadrtog Hrvatinu iz Zagore, koji na samrtnoj postelji prvi put vidi svojeg kosookog unuka i zavjetuje svoju kćer da ga barem nauči hrvatski jezik. Ognjene, oprosti za politički nekorektni kung-fu! A-muško i A-žensko!
Kolumna