Volim šetati po gradu Mostaru, osobito ako imam društvo. Tada mogu razgovarati s prijateljem, a ne sam sa sobom. To uradim često kada sam sam. Nije riječ o tome da sam skrenuo s puta ili, kako se kolokvijalno kaže, da sam “poludio”. Normalno je za mozak da stalno radi.
Mnogo je godina prošlo otkada sam prvi put zbog posla došao u Mostaru. Točnije, bilo je to godine 1977. Mostar je u to vrijeme bio kao grad iz bajke. Svugdje je bilo drveća, a gotovo svi balkoni i prozori bili su načičkani raznim cvijećem u posudama ili u dvorištima. O ovome o čemu govorim mogu svjedočiti samo starosjedioci Mostara. Tada je postojao nogometni klub Velež s dobro poznatim vratarom Enverom Marićem. Bile su tada i Mostarske kiše...
Istina, Mostar je bio lijep i ponosan. Po gradu su redovito prometovali autobusi, a znatno se manje vozilo taksijem, jer taksi je tada bio jako skup prijevoz. Osim u gradiću Jajcu, jedino sam želio biti i u Mostaru. Međutim, ukazala mi se prilika da se nastanim u Mostaru tek nakon krvavog Domovinskog rata, s mnogo porušenih zgrada, i, nažalost, mnoštvom poginulih - djece, mladih, a i starih. Zgrade se popravljaju ili se poruše pa grade nove. Nažalost, poginuli su za nas zauvijek izgubljeni. Rane koje smo između sebe nanijeli jedni drugima ostaju ucrtane u našoj svijesti i to nikada ne bi trebalo zaboraviti. No, nužno je oprostiti. Ako zaboravimo, ponovno ćemo biti prevareni da je bolje rat nego pakt!
Kako nakon krvavog Domovinskog rata nije bilo dovoljno autobusa da se organizira prijevoz gradom kao i prije, a, osim toga, nije postojala veća volja da bude tako organiziran, srećom, došao je taksi-servis pa je preuzeo veći dio prijevoza ljudi u gradu Mostaru i okolici.
Mnogo ljudi koristi osobni automobil da ide na posao i natrag, i to iz nužde, jer sada nema dovoljno taksista. Jednom sam vozio iz Mostara do Mamića. Na cesti sam vidio jako puno automobila, ali u svakom je sjedio samo vozač. Rijetko da ih je bilo dvoje u jednom autu, a troje - to je bila prava rijetkost.
Sada autobusi prometuju gradom i okolicom, ali nigdje na autobusnim stajalištima ne piše u koliko će sati na tom stajalištu biti autobus pa je nesigurno oslanjati se na autobus kao prijevozno sredstvo, osim tamo gdje počinje promet i posljednja postaja.
Pišem o prometu autobusima jer, ipak, nekada sam vidio nekolicinu ljudi koji su strpljivo čekali autobus na stajalištu u gradu.
Tada su postojale zaštićene barake za putnike s klupicama.
Danas sam uočio da nema ni klupa ni plastičnih krovova na stajalištima za autobus. Pitam sam sebe: Kako bi bilo da sam vani u nevrijeme i čekam prijevoz autobusom? Što bih uradio? Znači, obvezno nositi kišobran, ali i u danima kada vladaju pasje vrućine treba imati suncobran ako ćeš čekati autobus bez voznog reda. Nužno je ipak imati autobusno stajalište s klupicama radi čekanja autobusa, a ako pada kiša, i zaštitu.
Nemojte me krivo shvatiti, jako puno se radi u Mostaru i uz velike poteškoće koje su sve nas zadesile!
Do jučer je odlazilo iz naše države skupo pripremljeno i školovano osoblje s cijenjenim diplomama put Zapada – Njemačka, Švedska, Austrija, Finska. Neki dan sam čitao da i uz egzodus naših skupo školovanih mladih, Njemačka traži još radnika i nedostaje joj ih više od milijun. Sjedim u kafiću s prijateljem, a konobar, mladić od oko 18-19 godina, čeka neki “papir” da i on ide u Njemačku. Prvo će raditi kao nekvalificirani radnik dok ne nauči jezik, onda će dobiti pravi posao (ne znam koji je zanat završio). Svi nam mladi odlaze, što nije čudo jer čistač ulice bolje je plaćen u Njemačkoj nego kod nas, pa nam uskoro neće imati tko ni čistiti ulice ni odvoziti smeće, a ni očitati potrošnju električne energije i vode u kućanstvima. Sve je u Njemačkoj bolje plaćeno.
No, postoji i druga strana medalje. Nije ni tamo sve ružičasto kako sam opisao. Imat ćeš bolju plaću, ali skupo ćeš platiti stan i državna davanja. Nijemac će zahtijevati da zaradiš i jedan euro koji ti daje. Nema zabušavanja na poslu. Svjedok sam kod nekolice poznanika koji su dugo radili u Njemačkoj i u međuvremenu gradili svoje komforne i fino opremljene kuće ovdje kod nas, a onda - jedan dan, kad je jedan dobio mirovinu, doveden je nepokretan kući u Jajce da umre. Drugi je došao kući u Hercegovinu i nakon godinu dana umro. Ni jedan od njih nije stigao uživati i dugo trošiti zarađenu mirovinu. Ništa ne može biti žalosnije od toga kada jedan čovjek ili jedna žena zarade pretežak kruh u tuđini, kod kuće ulažu svoja teško zarađena sredstva u komfornu kuću, a naposljetku ne stignu uopće uživati u svom trudu. Pitanje je zbog čega ta osoba/osobe ulaže/ulažu toliko životnog truda.
Jedini i valjani odgovor jest da ti ljudi nisu imali bolje uvjete. Znam da nitko ne bi otišao bilo gdje sa svoga ognjišta i od svojih najbližih kako bi ponovno učio živjeti s tuđim ljudima ako to nije iz nužde. Imam prijatelja koji pod stare dane ipak odluče otići van da zarade bolji kruh. Žalosno je to za našu zemlju. Vraćam se prilikama u Mostaru i moram pohvaliti činjenicu da je mnogo toga učinjeno kako bi se olakšao promet automobilima jer je izgrađeno mnogo kružnih tokova umjesto semafora, koji su bili razlog stvaranja gužve na prometu.
Gradi se kanalizacija kako bi se na sabirnome mjestu mogle pročistiti otpadne vode prije ispuštanja u rijeku Neretvu. To je jedna od bitnih karika u životu rijeke, u očuvanju čovjekova okoliša. Nadam se da će uz dosadašnje napore za modernizaciju grada Mostara, gradonačelnik sa svojom ekipom i dalje misliti i učiniti sve što treba da preokrene kazaljke na satu odlazaka naših mladih u inozemstvo.
Na nova radna mjesta treba zaposliti one koji završavaju školovanje. Ako ih ne bude, svi će i dalje odlaziti u tuđinu da nađu svoju sreću, što je za nas trajni gubitak!