U svojim kolumnama s vremena na vrijeme pisao sam o Hercegovini i njezinoj posestrimi Bosni. Pisao sam o Travniku, Fojnici, Kreševu, Kiseljaku, Posušju, Livnu, Tomislavgradu, Širokom Brijegu, Blidinju, Kupresu i Ljubuškom. Ostao sam dužan Gučoj Gori, kulturnom i religijskom središtu. Doći će vrijeme i za taj bosanski franjevački svjetionik.
Pisao sam o Čapljini i njezinu mističnom okolišu: Počitelju, Mogorjelu, Strugama, Mustajbegovu mostu (1517.) i rijekama Bregavi, Neretvi, Trebižatu i Krupi. U nekoliko navrata pisao sam o Brotnju i njegovoj duhovnoj metropoli Međugorju. Posljednji put o svečanom zatvaranju 29. festivala mladih. Vrijeme je poći i na drugu stranu.
Na stotom kilometru od Mostara i tridesetom od Dubrovnika, između dvije mega turističke destinacije, nalazi se drevni grad Trebinje. O mnogim stvarima, pa tako i podrijetlu njegova imena, postoji nekoliko verzija. Jedni mu ime izvode iz riječi tvrd, utvrda, trijebište, drugi govore kako se mjesto prvi put spominje u petnaestom stoljeću u putopisima Konstantina Porfirogeneta, a treći da se mjesto pod imenom Trebinje službeno spominje 1711. godine u pismu Petra Milardovića, izaslanika onodobnoga ruskoga cara.
Najstariji materijalni dokaz o imenu nalazi se na nadgrobnoj ploči župana Grda koja je pronađena u trebinjskom naselju Police. Inače, prostor Popova polja i Trebinja neiscrpno je arheološko nalazište. Stoljeća su se prelamala preko tog prostora. Književnik i putopisac Dragan Marijanović, samo što je po površini zagrebao, došao je do novih i nevjerojatnih spoznaja. Popovo polje prava je dvosmjerna putanja.
Jedni, oni s mora, željeli su prodrijeti u svoje zaleđe i otvoriti novo tržište za svoje robe, osobito sol, a oni drugi, s kopna, s više poleta i zanosa željeli su izbiti na obale mora i spojiti se s blagodatima Mediterana.
Razumjeti je i jedne i druge!
Ako vas putovi prema Dubrovačkoj rivijeri ili čarobnoj Boki dovedu do Trebinja, zastanite, predahnite i s drevnim gradom bolje se upoznajte. Kada sjednete pod stoljetne i opjevane platane, zapljusnut će vas miris lavande, lovora, oleandra, kadulje, vriska jer odmah iza okolnih, niskih i ravnih brda, plavetnilo je mora i dubrovačko-hercegnovsko primorje.
Feđa Isović, poznati redatelj, kaže: - Ja žalim ljude koji nisu vidjeli i upoznali Trebinje.
U središtu grada je Kastel sa Sultan Ahmedovom i Osman-pašinom džamijom, kućom i ljetnikovcem obitelji Resulbegović (1764.), katoličkom crkvom Djevice Marije i pravoslavnom Preobraženja Gospodnjeg. Katolička crkva u središtu grada, pod samim platanima, u ratu je očuvana, ni ožiljak metka nije pretrpjela.
Razgovarao sam s kolegama, prijateljima i poznanicima te ih pitao kako je to moguće. Svi uglas kažu kako je bilo nerazumnih zabrađenih bojovnika koji su željeli jurišati na njezine zidine i sa zemljom sravniti ih. Ali, eto, našao se jedan odvažan, hrabar i razuman vladika. Preko njegove zapovijedi nitko nije mogao provesti suludi naum.
U godinama bezumlja ratni gradonačelnik Trebinja “poigrao” se zemljišnim i inim knjigama te središte grada - platane upisao kao isključivo vlasništvo Pravoslavne crkve. Kao odvjetnik mostarske Biskupije, sudjelovao sam u rješenju nastalog nesporazuma. Bez suda, sudskih rasprava i prijepora, svakom je vraćeno ono što je bilo njegovo. Eto primjera i modela za rješenje drugih, još uvijek, brojnih imovinskih i drugih pitanja. Iznad i oko Trebinja jedanaest je kula iz austrougarskog razdoblja. One su grad štitile od upada neprijatelja. Kada jedno manje mjesto opaše jedanaest obrambenih kula, svakom mora biti jasno kako je to strateško mjesto koje se mora braniti. Po svojoj klimi i hortikulturi, po arhitekturi i lancu povijesnih utvrda, Trebinje je, u pravom smislu riječi, prozor Mediterana. Prozor koji je potrebno širom rastvoriti i provjetriti nesporazume koje je donijelo nemirno dvadeseto stoljeće.
Jer, Trebinje iza zatvorenih “škura” prema dubrovačkom Stradunu, prema Perastu, najstarijem pomorskom europskom učilištu, Kotoru, jedinstvenom urbanom dragulju, i Mostaru, kao prirodnom središtu cijele Hercegovine, ostat će zatočeno podno Leotara u glavama priučenih vojskovođa i zaluđenih političkih avanturista. U bezbroj prilika slušao sam mudrog vladiku Grigorija kako govori: - Trebinje i Dubrovnik moraju živjeti u slozi. Neupućeni ljudi izazovu sukobe koje desetljeća trebaju popravljati i ispravljati. Povijesni dokumenti svjedoče kako je nekada bilo drugačije, zapravo, da je bilo više reda, sklada, snošljivosti i civilizacijske podnošljivosti.
I malo razlika!
Na putu iz Mostara prema Trebinju, u središtu Popova polja, u Mrkonjićima, nalazi se rodna kuća sv. Vasilija Ostroškog. U pravoslavnom svijetu taj svetac ravan je sv. Anti Padovanskom, “premijeru” katoličkog svetačkog reda. Stari i mladi, zdravi i bolesni mole se tim svecima i traže njihovu pomoć te zaštitu.
Jedni se mole svetom Anti Padovanskom, drugi svetom Vasiliju Ostroškom, a kada život napadnu velike nevolje, mole se i jednom i drugom. Ujutro sv. Anti, a navečer sv. Vasiliju! Malo se zna kako je sv. Vasilije Ostroški (1610. - 1671.) umro kao katolik, a još manje kako je Stefan Nemanja (1113. - 1199.) s katoličanstva prešao na pravoslavlje. U Sutomoru, u Boki Kotorskoj, stotinjak kilometara južnije od Trebinja, u crkvi svete Petke, do posljednjeg rata bili su pravoslavni i katolički oltar.
Jedan do drugog!
Oltar do oltara!
U minulom ratu jedan je porušilo crnogorsko bezumlje.
U neka davna, mirnija, očito i normalnija vremena sve je bilo moguće. Moguće zbog toga što katoličanstvo i pravoslavlje ljudima nude isti program života, istih deset Božjih zapovjedi. Razlika je samo u tome što važne blagdane, Božić i Uskrs, slave u različite dane. Opet, na isti način i s istim povodom! Sve je isto dok se u život naroda ne uvuku programi političkih stranaka i dok njihova nastojanja, platforme i programe ne počnu blagoslivljati neodgovorni, neiživljeni i površni svećenici. Jedni, drugi - svaki! Trebinje je lijep primorski grad. Za posjetitelje i sve brojnije turiste vrijedi pravilo - nisi bio u Trebinju ako pod platanima piće nisi popio i nisi pravi Trebinjac ako i u snu ne znaš odgovoriti koliko se platana nalazi u središtu grada.
Ne znam točno, ali s pravom pretpostavljam kako su trebinjski platani vršnjaci s onima isto tako legendarnim mostarskim. Jedne i druge putovi vode od cara Franje Josipa i bečkih perivoja. Dok se mostarski platani bore s gustim i teškim gradskim prometom, trebinjski su pošteđeni civilizacijske buke, rastu, razvijaju se i žive mirniji život.
S kraja na kraj, sa sjevera pa sve do juga, naša zemlja razdvojena je koritima rijeka koje se prema svom utoku probijaju kroz tijesne gudure i duboke kanjone. Obale rijeke Drine “pomirio” je Most Mehmed-paše Sokolovića (1574.), mostarski Stari most (1557.) zagrlio je svoje dvije obale. Jedan i drugi pod zaštitom su UNESCO-a.
Trebinje razdjeljuje rijeka Trebišnjica, jedna od najdužih ponornica, a njegove obale pomiruje više mostova. Među tim građevinama najvažniji je Arslanagića most (1574.). Bio je potopljen i premješten pa stoga nije pod zaštitom UNESCO-a. U tijeku minulog rata most je preimenovan i sada ga krasi natpisna ploča - Perića most.
- Mostovi su ruke koje spajaju obale i ljude i predstavljaju simbol života, ljubavi i prijateljstva. Lijeva i desna obala, jedna nasuprot druge, bez mosta koji ih povezuje su tako daleke i strane - piše nobelovac Ivo Andrić. Trebinje krase veliki uređeni parkovi i dva velebna spomenika. Jedan je podignut crnogorskom pjesniku i vladiki Petru Petroviću Njegošu (1813. - 1851.) za koga Ivo Andrić kaže kako mu je teško naći ravna u europskoj književnosti. Ni jedna njegova pjesma ne bi se postidjela Homera, Shakespearea i Goethea, jednostavno, tako misaonoga, slojevitoga i besprijekornog pjesnika teško je naći. Mora se vjerovati sudu slavnog nobelovca.
Najbolji pogled na Trebinje i njegovu panoramu vidi se s Crkvine, gdje je pokopan srpski pjesnik i diplomat (1871. - 1943.) Jovan Dučić. Putopisi i poezija Jovana Dučića, uglas kažu književni kritičari, brušeni su i dotjerivani poput bisera. Mnogi pjesnici tog vremena svoje poetsko odijelo šili su prema stihovima Jovana Dučića. Manje-više svatko to zna. Nažalost, opet Ivo Andrić piše kako, od svih ljudi koji stignu na raskršće, pjesnik najlakše i najprije zaluta. I pogriješi. Oko pjesnika lako se stvori prostor zablude. Lako ga ponese vjetar jer uvijek je (samo) s jednom nogom na zemlji. Jovan Dučić nije imao vremena ili nije htio shvatiti svoju zabludu da se koljem ne smiju tući odrasli ljudi koji su u djetinjstvu zajedno preko ograde preskakali i igrali se.•