Navršavaju se tri mjeseca od ruske invazije na Ukrajinu. Brutalnost toga rata zaprepastila je svijet. Broj civilnih žrtava, prema nekim procjenama, već se približio broju ukupno stradalih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, dok se broj izbjeglih i interno raseljenih približio četvrtini ukupnog broja stanovnika te ogromne zemlje. To je statistika užasa koja opominje da stihiju rata treba što prije zaustaviti. Istovremeno, velika razaranja i žrtve predstavljaju i novi katalizator sukoba, zbog kojeg “mehanizam ratovanja” postaje sve teže zaustaviti. Da bi pregovori imali smisla, prije svega, obje strane moraju željeti da dođe do sporazuma i misliti kako je sporazum moguć. Željeti doći do sporazuma znači pristati na to da se odričemo onoga što bismo željeli i prihvatiti ono što nam je prihvatljivo. Tako je neka polazna točka svakog pregovora minimalistički pristup u kojoj svaka strana definira ono što smatra prihvatljivim i ono što smatra neprihvatljivim. Ali, znamo kako je i sam rat oblik pregovaranja. Strana koja napada želi oko nečega postići sporazum, ali je ograničena time što druga strana nije spremna prihvatiti takav sporazum. Rat je prevrtanje stola na kojem se vrti rulet. Ako neka od strana odnese uvjerljivu pobjedu u ratu, ona diktira uvjete pregovaranja. Rat završava kada jedna strana podigne svoju ljestvicu prihvatljivog na razinu koja je prihvatljiva drugoj strani. Čini se kako se rat u Ukrajini nalazi na prekretnici koja stvari još uvijek čini nejasnim. S jedne strane, izgleda kako su Ukrajinci konačno uspjeli obraniti najveće gradove, stabilizirati bojišnicu i prijeći u kontranapade. S druge strane, nikako ne smijemo podcijeniti da Rusi drže veliki dio jugoistoka Ukrajine i nanose Ukrajincima velike gubitke u ljudstvu. U toj situaciji nijedna strana ne može drugoj nametati svoje uvjete. S druge pak strane gledano, to je vrsta pat pozicije u kojoj jedna strana može proglasiti svoju pobjedu, dok druga strana može reći kako nije poražena. Čini se kako od te situacije više očekuje ukrajinska strana, zbog čega je i napustila pregovarački stol. Psihološka premoć je trenutno na strani Ukrajinaca, među kojima je zavladao veliki optimizam, naročito otkako je Zapad odlučio poslati im značajniju vojnu pomoć. Logika koja stoji iza toga kaže kako Rusi imaju veliku premoć u naoružanju, ali ograničen broj vojske na raspolaganju, dok Ukrajinci imaju dovoljno motiviranih ljudi, ali nemaju oružja. Takva je bila situacija na početku, a sada se to preokrenulo, i rulet koji je zavrtio ruski car sve više pada na ukrajinsku stranu. To je kod svih dobronamjernih ljudi pobudilo nadu kako bi ruska ratna mašinerija mogla posustati, a rat ubrzo biti okončan. U ova tri mjeseca čini se kako se promijenila i priroda rata u Ukrajini. Ono što je na početku bio čisto obrambeni rat jedne zemlje protiv agresora, u međuvremenu je postao ideološki rat u kojem su ulozi podignuti za oktavu više. To možemo suditi, prije svega, po promijeni retorike koju možemo detektirati u zapadnim medijima i na najvišim političkim instancama. Usporedimo dvije izjave američkog predsjednika Bidena, jedna je s početka rata, druga od nedavno. “Moramo nastojati po svaku cijenu spriječiti direktan sukob NATO-a i Rusije, jer bi to značilo Treći svjetski rat”. “Čitava naša povijest nas uči tome da, ako diktatori ne plate cijenu za svoju agresiju, oni proizvode još više kaosa i još više agresije.” Čini se kako su u Ukrajinu s oružjem stigli i novi ciljevi ratovanja. Sve manje se govori o plemenitom cilju pomaganja jednoj napadnutoj zemlji, a sve više slušamo o nužnosti promjene režima u Moskvi. Globalističkim krugovima na Zapadu je retorika suverenizma i nacionalizma, čini se, suviše odiozna, pa su je odlučili upregnuti u svoju staru matricu širenja demokracije i svrgavanja diktatora. Umjesto obrane Ukrajine, cilj rata, tako, postaje demokratizacija Rusije. S visoko podignutim ulozima čitava logika ratovanja se preokreće, a rezultati koji su ostvareni velikom žrtvom i hrabrošću ukrajinskog naroda, i koji su mogli dovesti do povoljnog sporazuma, sada se prenose u sferu ideološkog ratovanja, koje rat može otegnuti u beskonačnost. Ironija je da zapadne elite svojom retorikom sada povratno daju potvrdu Putinu za njegovo ideološko opravdanje agresije. Svatko će razuman i sa zrnom ljudske empatije uvijek biti na strani napadnutog. Zato graniči s okrutnošću kada patnja jednog naroda postane sredstvo za ostvarivanje opasnih iluzija.
Kolumna