Nitko u 21. stoljeću nije napravio toliko korisnog za demokraciju poput Vladimira Putina. Zato zaslužuje naše iskreno divljenje i poštovanje, taj politički genij na kojeg se obrušila haranga diletanata i liberalnih skorojevića. Umjesto da mu plješću, da mu zahvaljuju, da uče od njega. Jer nitko nikada u 21. stoljeću nije toliko razguzio političku desnicu i otkrio svu njezinu bijedu kao što je to napravio moskovski politički patrijarh u trenutku napada nevjerojatne političke kreativnosti, žrtvujući samoga sebe kao vrhunaravni potez ovovremenog Temistokla, ostraciziranog iz socijalne prihvatljivosti u dolinu društveno leproznih. Još do prije dva mjeseca, da ste nekoga od većine s hrvatske desnice pitali za mišljenje o našem Volođi, on bi bio branitelj kršćanstva, obitelji, tradicionalnih vrijednosti, čuvar nacionalnog pečata, suvereni pokretač otpora protiv globalizirano degeneriranog svijeta.
Bio je gotovo pa nad-otac svih domovina koje su se gušile u hropcu straha od pigmentiranih izbjeglica, od manjina, od homoseksualnosti i drugih bolesnih devijacija, od prava na izbor, od mogućnosti slobode i osobne odgovornosti za nju. Puf! Tako je sve to nestalo iz zapjenjeno razjapljenih desničarskih ustašca, sve te himne i misna slavlja odjedared su postala parastos za nekad omiljeni lik konzerviranih konzervativaca. Velikoruski agresor, zločinac za kojeg još jedino agitiraju Pupovac i služe se mise podrške po pravoslavnih crkvama u Hrvatskoj, ubojica, neprijatelj zapadne civilizacije... Tako sada, s isto entuzijastičkim bjesnilom skomola hrvatska i ina desnica i radi ono što je oduvijek radila; kurblala narod do iznemoglosti, do preko ruba nasilnosti i neminovnog konflikta, a onda kada krvoproliće izbije, na tren zašuti i već u drugoj tisućinki, u kurvinskom bijegu od odgovornosti za zlo koje je kreirala, svu krivicu prebacuje na druge.
Zato je Putin velik, zato zaslužuje naše poštovanje, jer je cijelu jednu bulumentu, taj politički tjelesni zdrug natjerao da se baci samom sebi u usta. Ali nema problema, besramnost i jest jedna od najvećih vrlina većine s desnice. Nisu oni imali nikakve veze ni s fašizmom, ni s nacizmom, ni sa svim vrstama inkvizicija, ni s rasizmom, ni sa segregacijama, ni sa zadržavanjem svijeta u stalnom leru, u praznom hodu bezidejnosti osim namjere da se nepromjenjivošću osigura lagodnost nezasluženo stečene dominacije. Svi likovi koji danas cvile nad sudbinom Ukrajine ne osjećaju ništa za ljude koji tamo potpuno besmisleno stradavaju (a koji rat je uopće smislen), nego peru svoje bezdušne savjesti i nastoje pobjeći vlastitoj političkoj sjeni. A ona je crna da crnja ne može biti. Kako je divno umrijeti za naciju, kakvog li ponosa mrijeti za državu sve dok ta plemenita mogućnost ne dođe do nas ili do naše djece, ali desnica će učiniti sve ne bi li druge uvjerila kolika je mrijeti slast ili kako je to Žižek u prošlotjednom Obzoru ustvrdio da "umrijeti za domovinu oduvijek je bio san nacionalista iako to ne znači da oni stvarno žele osobno umrijeti.
Žele poslati nekoga da umre za njihovu slavu". E da, navik on zgine ki živi pošteno. Slično je početkom '90-ih primijetio i Boris Buden u sjajnom eseju u kojem je podsjetio na činjenicu da je hrvatska desnica naciju uvijek odvela u katastrofu koju su kasnije drugi morali ispravljati. Zbog svega toga nevjerojatna odgovornost leži u demokratskoj strani društva, u političko-društvenim formama koje su zadužene za čuvanje fizionomije demokraciji. Ne zaboravite, sva su moderna nasilja, holokausti, totalitarizmi, istrebljenja bila posljedica stanja u kojem je demokracija zaboravila na ljude. Osjećaj nemoći, nepravde, izostavljenosti, nevažnosti, obesmislenosti idealna je podloga za pojavu mesijanske političke psihoze iz koje, u pravilu, onda izniknu opasno karikaturalni tipovi što mase najprije uredno poslože, postroje pa povedu u klanje.
Nakon toga, gomila koja je pljeskala i podupirala ih, odriče ih se i čudeći se uzvikuje " Ja?! Nikad!!" Jok, bogati, nego tko? Putin je i prije dva mjeseca za mene bio ono isto što je bio i prije 25 godina, besprizorni kagebeovac koji će uz moć vlasti tražiti da se upakira i vlast moći kako bi neograničenom lakoćom demokratsku proceduru transformirao u proceduru demokracije; bez sadržaja i s tek jedinim smislom – alibijem. Tipovi koji se u civilnu sferu upravljanja doklate iz vojno-obavještajno-policijskih struktura ne mogu biti demokrati jer subordinativni mozak nije naviknut na linearnu metodologiju rada i odlučivanja. Jednostavnije rečenu znaju samo dvije stvari: ili pokorno slušati naređenja ili zahtijevati da se njihova naređenja pokorno slušaju. Odgovornost demokracije veća je nego ikad jer svijet je u nekoliko navrata pokazao kako se lako oklizne u ponor beščašća i kako u tim sunovratima dodatnu akceleraciju dobiva od opasnih nakaza koje mu zasjednu u vodstvo.
Narod je plastelin i da se lako oblikovati. Pogotovo ako ga se okupa u omekšivaču straha. Zato se demokracija mora obraćati ljudima, mora s njima razgovarati kao s ravnopravnim i bitnim, mora se angažirati doslovno za svakog čovjeka i njegovu sudbinu, mora mu pokazati da je željen, a ne da je željan. Demokracija zaboravi na Čovjeka pa joj se dogodi Brexit, dogodi se Trump, dogodi se Putin, dogodi se Orban, dogodi se.... Šahbaz koji nas je mogao sve žviik!! U Nixonovo vrijeme u SAD-u su po barovima visjela "priznanja" pod strahovito simboličnim obrazloženjem "Nagrada za nikoga godine". Ljudi su autoironijom naglašavali kataklizmičnu razočaranost kako stanjem, tako i svojim mjestom u društvu. Slično nezadovoljstvo raste i danas, buja po Gideovim principom da "samo od suza naših kliju oko nas tuge". Osjećaj bespomoćne nevažnosti prožima ljude koji ne samo da gube povjerenje u institucije već gube i institucionalno povjerenje, osjećajući se napuštenim i prevarenim. Idealan plijen za desne ultrapatriote koji će olako obećati "krv, smrt i slavu". Dodajte tome još i socijalni dinamit koji se potpaljuje ispod naših egzistencija, najavljeno divljanje cijena, poskupljenja, nestašice i restrikcije, i dobit ćete smjesu koja se lavinski kotrlja u ambis.
Mesijansko je vrijeme. Spasitelj posljednjih dana treba se ukazati. Mnogobrojni su ga proroci odavno najavili. Iskustvo nas uči da nas iskustvo baš ničemu ne uči, što onda znači da užasi koji se spremaju i koji su mogući opet će biti iznenađenje za sve pokorne, za sve koji su nekad pred oltarima prigibali glavu, a sada to čine pred mobitelima, za domovini vjerne i uvijek spremne na izdajstvo temeljnih ljudskih, individualnih vrijednosti. Mesije će se, ne brinite, sasvim sigurno ukazati. Ima ih toliko u potencijalu da će, jednom, države sigurno uz braniteljski moći dodjeljivati i mesijanski status. Kad vidim s koliko egomanijske naslade bezlični EU birokrati ulaze u briselsku kulu babilonsku još više osjećam narodski strah od zaborava. Rub je opasno mjesto za organizaciju života. Sumnje rastu. Tjeskoba nas obavija. Ono što je u toj paranoji neizvjesnosti jedino izvjesno jest da kad jednom pičvajz počne, desnica za njega sigurno neće biti kriva. Dakle, slava desnici.