Subota 10. rujna
NE SJEĆA SE SVAK KRALJICE ELIZABETE II. PO DOBROM
Profesorica Obianuju Anya, sa sveučilišta Carnegie Mellon, rođena u Nigeriji, nije se pridružila izrazima poštovanja za pokojnu kraljicu Elizabetu II., dapače. Na Twitteru je napisala da slavnu vladaricu prezire jer je nadzirala vladu koja je sponzorirala genocid u njezinoj zemlji, “koji je masakrirao i raselio pola moje obitelji i čije posljedice oni koji danas žive još uvijek pokušavaju prevladati”. Zacijelo nije jedina koja ima ružne i tragične uspomene na britansku politiku i zločine u svijetu iz vremena monarha kojeg danas žali “cijeli svijet”. Ta politika i ti zločini pali su u sjenu mita o kraljičinoj veličini i opće sklonosti obožavanju koje se iz Britanije prenijelo širom planeta. Englezi su vrlo vješti u stvaranju svojih vladarskih, glazbenih, sportskih i drugih mitova, što je zacijelo posljednica njihove duge dominacije u svijetu. Velika Britanija i njezina dugogodišnja vladarica ni izdaleka nisu imali ni gospodarsku ni drugu moć u skladu sa slikom koju su o sebi stvarali, kao što nisu bili uzor u moralu, političkim, ljudskim i drugim vrijednostima kojima su se resili. Kraljica Elizabeta II. mogla bi biti posljednja britanska veličina s planetarnim značenjem.
Nedjelja 11. rujna
TITO JE BIO ZLOČINAC KAO I PAVELIĆ
Jedna je tema u Hrvatskoj neiscrpna, zove se ustaštvo, a sad se polemizira i o tome “kako bi trebalo kažnjavati ustaške grafite”. Zna se jedna vrsta odgovora na to pitanje, ali ona se uporno prešućuje – ustaške grafite trebalo bi kažnjavati kao i partizanske i komunističke nepodopštine koje nikome ne smetaju. Tito je bio zločinac kao i Pavelić, njegova je vlast posmicala više ljudi nego ustaška, ali spominjanje i slavljenje komunističkog diktatora, koji je kriv za desetke tisuća Hrvata ubijenih na križnim putevima, za Goli otok, koji je po nekim autorima bio gori od Auschwitza, za Staru Gradišku i ubojstva hrvatskih političkih emigranata u vrijeme komunističke Jugoslavije, sasvim je obično i za medije neupitno. Ustaša u Hrvatskoj danas nema – nema ih u institucijama, u političkim strankama, udrugama, nemaju svoja glasila i oglašavaju se samo u provokacijama i incidentima, pišu po zidovima, zločinačka su prošlost kao i partizani, no zato ima marljivih antifašista koji ih proizvode, koji ih siju, uzgajaju i žanju, i nesretni su kad ljetina nije dobra. Ponekad se čuje kako je policija otkrivanju autora ustaških grafita. No tko zna što bi sve mogla otkriti...
Ponedjeljak 12. rujna
SRBI LAŽU PA OD TIH LAŽI POSLIJE PRAVE POLITIČKI KAPITAL
Žestoko su srpski mediji reagirali na intervju bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića Večernjem listu. Tako Informer piše: “Tadić je u intervjuu za Večernji list besramno ponizio svoju državu, opravdao skandaloznu odluku hrvatskih vlasti da predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću zabrane posjet Jasenovcu i polaganje cvijeća za žrtve.” Kao što se zna, Vučiću nije bio zabranjen posjet, nego mu je, jer se nije najavio, zabranjen ulazak u Hrvatsku (samo nekoliko dana prije u Hrvatsku je došla potpredsjednica srbijanske vlade – znalo se tko dolazi, tko je u pratnji, tražila se policijska zaštita od granice itd.) Tadić je rekao da je srbijanski predsjednik dolaskom u Jasenovac htio izvesti “kvazipatriotsku predstavu”, što je, jer je riječ o jasenovačkim žrtvama, morbidno, te napominje kako je radi te predstave namjerno prekršio protokol. Takvi su nam komšije: pokušaju napraviti gadariju, a kad ih tko u tome spriječi, razbjesne se i od gadarije stvaraju politički kapital.
Utorak 13. rujna
SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA ODLIKOVALA ŠEŠELJA I VUČIĆA
Odlikovanje jedne eparhije Srpske pravoslavne crkve Vojislavu Šešelju nije ni početak ni kraj sklonosti SPC-a ratnim zločincima. Godine 2005. proglašeni su svecima Milorad Vukojičić Maca, koji je bio egzekutor četničke crne trojke što je klala civile u Pljevljima, među njima i djecu i žene, i Slobodan Šiljak, koji je također okrvavio ruke. Poznati srpski glumac Miša Janketić, čiju su majku četnici ubili, tada je izjavio: “To što je učinila Srpska pravoslavna crkva toliko je amoralan čin da neću sudjelovati u čitavoj ovoj stvari čak ni kao protivnik.” Jednako je zanimljivo i društvo u kojem su posvećeni ti ratni zločinci. Beogradski list Danas piše kako “Srpska pravoslavna crkva i njezini vladike nisu posljednjih godina štedjeli odlikovanja” za pripadnike srbijanske vlasti te njihove partnere i pomagače, pa su tako ordenje dobili i Aleksandar Vučić, Dragan Marković Palma, Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i drugi. Ta politika odlikovanja nimalo ne odudara od držanja Srpske pravoslavne crkve u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, koju je Srpska pravoslavna crkva ohrabrivala i žestoko se zauzimala za to da se okupirani krajevi zadrže. Tako bi njezin sljedeći korak mogao biti – sveti Slobodan Milošević.
Srijeda 14. rujna
ODGOVOR DIVLJANJU – NAKON HRVATSKE HIMNE THOMPSON
Hrvatska je u drugoj diviziji druge skupine Svjetskog prvenstva u hokeju na ledu u Beogradu pobijedila Srbiju 3:1, ali srpski su navijači na kraju izviždali hrvatsku himnu, koju su naši igrači dostojanstveno otpjevali, a u svlačionici nastavili s Thompsonovom “Lijepa li si”. No važno je da smo se tom pobjedom približili višem rangu natjecanja, gdje Srbije neće biti, pa će Srbi morati zviždati sami sebi. Možda bi se u Zagrebu mogao čuti pokoji zvižduk srpskoj himni, ali je divljanje srpskih navijača bilo spektakularno, dugo je potrajalo i cijela je dvorana bila u protuhrvatskom transu kao da je riječ o najvećem neprijatelju. Nije, dakle, bila riječ o “šačici ekstremista”, nego o zbornom izrazu mržnje, koji možda u vrijeme Đinđićeve i Tadićeve vlasti ne bi bio tako žestok. Tome zacijelo pridonosi političko stanje u Srbiji, koje prema susjedima “nabrijavaju” i Vučić, i Vulin, i Šešelj, i Srpska pravoslavna crkva, koja ga je upravo odlikovala. Nacionalizam u Srbiji, koji se često ne razlikuje od četništva, sve je rašireniji, a politički vrh, SPC i mediji ustrajno ga potiču. Na sreću, zaustavlja ga zid zvan NATO, a što se Hrvatske tiče, i uspomene na agresiju u kojoj su dobili po gubici.
Četvrtak 15. rujna
PREDSJEDNIKU SDP-a PEĐI GRBINU JOŠ JEDNA PRILIKA DA IZBACUJE
U vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića moćni SDP, koji je s njima i dvaput osvojio vlast, sve više tone. Podosta sam puta napisao kako je najveća nevolja oporbe što nema jake, karizmatske ličnosti. Nije to ni Peđa Grbin, koji se proslavio izbacivanjem nepoćudnih iz stranke, a sad je za to dobio još jednu priliku, koju je vjerojatno s veseljem iskoristio – odletio je Viktor Gotovac, koji je u Zagrebu raskinuo koaliciju s Možemo!. Iz središnjice SDP-a Gotovac je iznio svoje stvari, među njima i Titovu bistu, i otišao, ali će se, kaže s velikim ambicijama, u politiku vratiti. Mogao bi naći ponekoga za suradnju jer zacijelo ih još ima koji bi u Zagrebu vratili Trg maršala Tita, ali je očito kako je značenje jednog prezimena s njim dobilo novu, ne baš ugodnu zvučnost. Prezime su Gotovac u Hrvatskoj nosile redom značajne ličnosti, pa osim Jakova, Vlade, Pere i Mani drugih Gotovaca kao da i nije bilo. Naravno, Plenković nad raskidom koalicijske suradnje u Zagrebu likuje i svrstava ga među najkompromitantnije događaje kod svojih političkih protivnika. I doista, kraj takvih politički takmaca može vladati još sto godina, a nismo daleko od pomisli da još toliko planira i živjeti.
Petak 16. rujna
PAPA JE STEPINCA ŽRTVOVAO AGRESIVNOM PRAVOSLAVLJU
Bože, na što je spalo katoličanstvo! Ostarjelog i onemoćalog papu Franju vozaju po svijetu u invalidskim kolicima, a on jedva izgovara uobičajene fraze – dok ga manje-više nitko ne sluša. Naravno, još nije dolazio u Hrvatsku, koju su rado posjećivali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Zacijelo nikad neće ni doći, a ostat će nam u sjećanju po sramotnom odbijanju da Stepinca proglasi svetim, što bi mu teško zamjerili pravoslavni prijatelji. Za tu je odluku, govorio je, tražio i dobio pomoć patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, kojeg je nazvao velikim, bit će i zato što je Irinej bio žestoki srpski nacionalist, ideolog rata i mržnje prema Hrvatima i Albancima. Pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. stvorili su od katoličanstva i Vatikana moćno duhovno vodstvo kršćanstva koje je poštivao cijeli svijet, što je njihovim sklonostima Hrvatskoj i Stepincu davalo iznimno značenje, a Lijepoj Našoj počasno mjesto na cijelom planetu. Papa Franjo gradio je svoj imidž na demagoškim pojedinostima – zlatni križ zamijenio je željeznim, u prvom obraćanju javnosti pozdravio je s “Dobra večer” umjesto “Hvaljen Isus”, a kad je riječ o Stepincu, pape koje je naslijedio zamijenio je velikosrpskim Irinejom.