Na svijetu postoje dvije vrste ljudi kojima nipošto ne treba vjerovati:
jedno su pisci, a drugo političari.
Političarima se ne smije vjerovati jer lažu, piscima jer izmišljaju.
Jesu li i pjesnici pisci ?
Hoćemo li i njih uvrstiti među one kojima ne treba vjerovati? O tome pokušavam dati odgovor u ovom skromnom nastojanju da se sagledamo iz neke druge perspektive. Pod pjesnike svrstavam sve one samozatajne mislioce koji u neprestanoj potrazi za bistrom misli imaju sposobnost, istina samo ponekad, i to rijetki od njih, opjevati sudbinu čitavog jednog naroda? Predvidjeti je! Njihove pjesme zato što idu ispred svog vremena, često su tek puka želja za ostvarenjem vjekovnih težnji. Ali, tko dobro poznaje književnost hrvatskog naroda, u faktu postojanja hrvatske države, naći će brojne primjere potvrde ostvarenja tisućljetnog sna, baš u stihovima pjesnika koji nisu dočekali svoje vizije.
Zato se opredjeljujem - pjesnicima treba vjerovati!
Izdvojiti ih iz onog početnog nametanja laži kao sredstva borbe prikovanog uz poziv kojim se bave.
Čak i loši pjesnici potvrđuju laži političara. Nađe se i u lošeg pjesnika neka vizija za koju znamo da je neostvariva, ali smo sigurni da on jadnik u nju bar vjeruje! Pjesničke ideje (dobre ili loše ) i slike koje crtaju riječima sve češće postaju primjer suprotnosti s programima naših recentnih političara koji su daleko od pjesničkog naslućivanja iako im je tekuća aktivnost praktički vezana samo uz neke buduće nagovještaje... bit će... bit će jednog dana... "Jabuka za mačke, krtica za ljude..." i slične gluposti, kako znamo nazvati stihove o nečem transcendentalnom.
Možemo li pjesnicima vjerovati dok čekamo buduće preobrazbe koje su baš oni proročanski davno naslutili ? Preobrazbe koje političari smatraju neminovnim?
Pitanje postavlja netko tko se bavi profesijom koja je obilježena sličnim stereotipima pa samim tim unaprijed osuđena na to: ne može se vjerovati bilo kojem odvjetniku jer je u korijenu tog poziva laž. Valjda zato, u trenucima naših "pjesničkih nadahnuća" ništa od napisanog ne treba shvatiti ozbiljno iako je u temelju odvjetnikovih pjesničkih ispada upravo težnja za otkrivanjem istine.
Pjesnicima je "nekako prešutno" dopušteno da izmišljaju zato ih ne uzimamo ozbiljno. Njihove lagarije nikog ne bole. Odvjetnici kad to rade, ostvaruju interes onog za koga se bore, a što ćemo s lažima političara? Moraju li oni lagati?
Bole li nas njihove laži?
Kako političare natjerati da pjesničke vizije pretvore u stvarnost?
Mogu li političari kao loši i dobri pjesnici početi vjerovati u to što govore?
"Blagi narod" hoće samo ono što već imaju druga dva naroda u "neostvarenoj državi" koja nikako da zaživi među "zavađenim narodima".
I to traje godinama, uz nagovještaje: bit će... bit će jednog dana ispravan Izborni zakon, bit će jednog dana dogovor, dobit ćemo ili konačno saznati da nećemo dobiti federalnu jedinicu, pa kako god bude, nastupit će na drugi neki način, ipak vrijeme „blagog naroda"...
Dok mi čekamo ostvarenje onog 'bit će... bit će jednog dana (to je čista poezija!) ovo i ono', sadašnjost je grozna. Grozno je što je tako, a još groznije je, što to nitko neće shvatiti.
Osim rijetkih. Primjer Wolfganga Petritscha koji je sve ovo nazvao „luđačkom košuljom" već je davno potrošena stvar. Malo se koristi istina koju nam je on otkrio u svom naporu da nam se svidi i zaštiti od moguće odmazde za zla koja je izazvao.
Među tim rijetkim, odjednom se pojavio i jedan Amerikanac.
Konačno da se i oni dozovu pameti!
Važan ili nevažan? S obzirom na trenutačno loš kredibilitet, prije će biti nevažan. Međutim, kako mu je rejting koji uživa kod nas sigurno bolji nego u SAD, nije baš nevažan. Uostalom, to je ono s početka ovog zapisa, moja dilema o pjesnicima i političarima – komu vjerovati? I kada? Svi bi mi mogli postati dobri pjesnici, ako bi dopustili patnji da nas natjera na vizije.
U „našoj šutnji" dogodi se da neki stranac zavoli našu, njemu tuđu zemlju, pa oduševljen njome, zbog svoje iskrene ljubavi, pokuša nas ovdašnje primorati da bolje osjetimo patnju vremena i ljudi koji nas okružuju. Stranac to učini s većim uvažavanjem prilika nego što možemo mi sami. Od neki dan moj najdraži Amerikanac, hedonist koji je izabrao Hrvatsku kao važnu destinaciju, potvrdio je ovu tezu. Uvaženi gospodin otmjenog i bogatog stila izabrao je korištenja prirodnih i klimatskih ljepota kao dar Božji. Svojim izborom postao korisnik sunčanih dana plavog Jadrana.
Gospodin William Montgomery, o njemu je riječ i ja, se srećemo na terasi jednog budvanskog hotela. Rani jutarnji sati, tek sunce izlazi.
Zabrinut za Arsenovu životnu bitku, tražim: „pišu li i oni tamo o njemu".
Čitajući beogradsku Politiku od jučer, (12. kolovoza 2015.) nalazim jedino vrijedno štivo za pročitati.
Članak posljednjeg američkog veleposlanika u SR Jugoslaviji (zar ono nije bio veleposlanik i u Republici Hrvatskoj, neka mi moguću grešku oproste čitatelji, ali kladio bih se da sam u pravu).
Dakle, gospodin Montgomery, bio veleposlanik samo bivše Juge ili i konačno ostvarene Hrvatske, iznosi tvrdnju:
„Trebalo je da Hrvati dobiju vlastiti entitet".
Opisuje stanje u Bosni i Hercegovini kao i mi: Ne znam imam li pravo na plural pa malo odstupam od takvog izražavanja: kao ja! Pročitao sam taj tekst pod naslovom: „Podjele u BiH veće su nego prije rata" i upitao se nije li to ukrao iz mog računala? Čovjek piše onako kako jest, razmišlja na sličan način koji sam koristio u svom prethodnom tekstu. Pročitano me podsjetilo na sadržaj napisanog i objavljenog pod naslovom „Njihova uloga u našoj povijesti". Toliko se radi o istom razmišljanju da sam se zabrinuo da mi nije otkrio šifru.
Bogu hvala, kad i Amerikanci – ne, ne, nemam pravo na plural, jedan od njih, samo jedan, i to umirovljeni ležeran i bogat Amerikanac. Pa i to je veliko dostignuće! Povijest počinje s beznačajnim pjesnicima čije ideje provode u život vješti političari! Neka nama bar jednog pametnog tko je prokužio stvar.
Pa još Amerikanac. Neka je i samo pjesnik, a ne važan političar!
Mislio sam da će netko već prije mene otkriti ovu istinu koju je izrekao gospodina Montgomery, pa kako nije, čini mi se da ju je vrijedno zabilježiti.
U vezi s onim vjerovanjima i nevjerovanjima političarima i piscima, „mrski" Amerikanci koji su nam toliko mrski da im se ništa ne može vjerovati, odavno su već zaboravili stanje u BiH. Odjednom, pojavio se jedan od njih, nekad važan kamenčić u mozaiku njihovog establišmenta, usprotivio se trenutačnim prilikama u BiH. Siguran sam da neće zbog toga trpjeti posljedice jer sloboda mišljenja je zajamčena, pogotovo kod njih (osobito kad prestanu obavljati važne dužnosti).
Kako je njegov glas u citatima koji slijedi, daleko od retorike političara, najviše bih volio da je njegov tekst izazvao ljutnju američke administracije, ali sve je prošlo nekako „ispod kapi" prve ljetne kiše.
Što bih ja mogao pametnije smisliti od gospodina Montgomeryja, komu ustupam prostor. Dakle :
"...I što sada? Zapad i nema drugu mogućnost nego nastaviti voziti na autopilotu svoju dvadesetogodišnju politiku podrške multietničkoj BiH zasnovanoj na Daytonskom sporazumu. Usput rečeno, to znači da dokle god nema nasilja ili referenduma o statusnim promjenama, Zapad neće puno mariti ako BiH ostane drugorazredna, zaostala i ekonomski nerazvijena zemlja čiji najbolji i najpametniji mladi ljudi bježe u inozemstvo i čiji je životni standard bliži afričkom nego europskom...".
"... Drugi problem Daytonskog sporazuma jeste prisiljavanje Bošnjaka i Hrvata da nastave sa svojim sporazumom iz rata kojim je bio formiran entitet zvani Federacija BiH. To je velika pogreška. Trebalo je da Hrvati dobiju vlastiti entitet. Ako to možda ranije niste primijetili, Federacija ne funkcionira, kao ni većima županija koji je čine...".
"... Jedno nisam siguran koga da proglasim pobjednikom. Možda osoblje Ureda visokog predstavnika koje i 20 godina poslije završetka rata i dalje svakog mjeseca prima pozamašne plaće, a da istodobno bukvalno ne radi ništa...".
Montgomery mi se ukazao ne kao političar, još manje kao pisac, on jeprisvojeni pjesnik hrvatskog naroda koga treba uvrstiti u naše političke programe.
I vjerovati mu!
Dok se ne ostvari, to što je samo, iz opreza, (tekst objavio u beogradskoj Politici ), stavio u prošlo vrijeme: „trebalo je", još više traži sadašnje vrijeme.
Vjerujte mi, na riječ, mislio je na sadašnjost : „Hrvati trebaju dobiti svoj entitet". Zato i smatram važnim da pročitamo, to je iznio kao istinu.
Pjesnik u svima nama traži odjek ove istine ma koliko smo blokirani radom OHR-a, ali i naših političara: referendum ("Jeste li za entitet?"), zašto ne? Što prije! Ako neće političari na vlasti, neka prepuste vlast pjesnicima - bili bi bolji. ("Ljudi se vežu za riječ, a Europa ni za rogove" – Mladen Machiedo).
Montgomery mi se ukazao ne kao političar, još manje kao pisac, on je prisvojeni pjesnik hrvatskog naroda koga treba uvrstiti u naše političke programe.
I vjerovati mu!