ada sam pripremao knjigu “Mostarski dragulji - za sva vremena” (2013.) od zaborava sam želio otrgnuti ljude koji su ispisali najljepše stranice znanstvene, umjetničke, kulturne i sportske povijesti grada. Oko njihovih blistavih karijera počeo se taložiti zaborav. To je trebalo zaustaviti. Kada je knjiga ugledala svjetlo dana, vjerovao sam da je moja misija završena.
Radovao sam se. Radovali su se oni o kojima sam pisao. Sve je to uobičajeno, normalno. Nešto drugo nisam očekivao. Raseljeni sugrađani, oni na sjeveru Europe i Amerike, do daleke Australije, željeli su sačuvati sjećanja na svoje radosti, na nogometne čarolije Muhameda Mujića i Duška Bajevića, na obrane Ivice Ćurkovića i Envera Marića, na pejzaže Juse Nikšića i Krešimira Ledića. Knjiga je doživjela drugo izdanje i otputovala na sve četiri strane svijeta.
Kada se čovjek nađe u ulozi izbornika, ne može se odmaknuti od svojih prosudbi. Propusti su mogući. Pogreške, također. Sve je to uobičajeno i normalno. Priče o glazbenim divama Lini Loose i Blaženki Cigić-Milić, nogometnim i rukometnim legendama: Bruni Reparu, Blažu Sliškoviću, Vahidu Halilhodžiću, Goranu Juriću, Zvonimiru Serdarušiću, akademiku Jakovu Peharu, pjesnicima Miri Petroviću, Draganu Marijanoviću i Emiru Baliću, “lasti” Starog mosta, nisu mogle ostati izvan korica jedne knjige.
Tako su nastali “Mostarski dragulji i druge priče”. Tako je popis znamenitih Mostaraca došao do broja 25.
U knjizi “Tri dragulja i 33 priče” morao sam se vratiti Ivici Ćurkoviću, Dušku Bajeviću, Enveru Mariću i akademskom slikaru Krešimiru Lediću. Za njih i njihove sudbine pitali su sa svih strana.
U kolumnama sam pisao o živim ljudima. Poznavao sam ih, s njima se družio i prijateljevao.
U razgovoru, Zlatko Serdarević, neumorni tragač za svakim slovom koje se dotiče Mostara, reče mi - nove kolumne posvetite onima koji nisu živi.
Poslušao sam savjet.
Tako su nastale priče o Vladi Sliškoviću, moralnoj vertikali s kraja nemirnog minulog stoljeća, i Sulejmanu Suli Repcu, nogometnom čarobnjaku, igraču mostarskog Veleža i splitskog Hajduka. U Mostaru je puno ljudi s imenom Sulejman. U kolektivnoj svijesti građana samo je jedan Sula.
Koncem prošlog mjeseca, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Splitu, akademik Davorin Rudolf, predstavljajući drugi svezak “Hrvatske enciklopedije”, reče:
“Sve što dolazi iz Mostara ima posebnu vrijednost. Ovdje je, u našem Hajduku, s Vukasom i Bearom, igrao Sula Rebac. Igrao je i Baka Blaž Slišković. To su posebni ljudi. Jedan od Božjih poslanika zvao se Sulejman. U prijevodu ime Sulejman znači - mir. Mi smo Sulu u šali zvali šjor Miro. Zaista, ne znam je li bolje plesao igrajući na Starom placu ili je ljepše pjevao po splitskim restoranima i kalama. On živi u našem kolektivnom sjećanju. Nisu ga zaboravili ni najmlađi”, raspričao se akademik Davorin Rudolf. Prije nekoliko dana imao sam zanimljiv telefonski razgovor. Na početku radnog vremena u uredu se oglasi telefon. Ništa neobično. - Netko nije dobro spavao pa odmah želi čuti što je s njegovom obranom, predmetom koji je u tijeku - pomislih.
- Dobro jutro - oglasi se muški glas.
- Jesam li dobio odvjetnika Josipa?
- Da, izvolite. Ja sam - rekoh mu.
- Molim Vas da me saslušate. Zovem iz Osijeka.
- Izvolite, recite.
- Čitao sam Vaše priče koje ste posvetili legendarnim nogometašima Veleža. Neke sam čitao više puta. Sve ste lijepo ispričali i napisali, ali imam jednu zamjerku. Ne mogu prešutjeti. Reći ću Vam. Nadam se da se nećete naljutiti, raspričao se moj sugovornik.
- Zanima me, recite, što sam pogriješio?
- Pogriješili ste jer ništa niste napisali o Vladi Pindi Zeleniki.
- Pisao sam o živim ljudima, uz samo dvije iznimke, počeo sam se pravdati.
- Dobro. Kada ste već napravili dvije, napravite još jednu. Napišite nešto o Pindi.
- Zašto?
Što Vas iz Osijeka tako snažno veže uz Pindu Zeleniku? - upitah.
Razgovor je postao emotivan, zanimljiv.
- Recite - skoro da ga zamolih.
- Evo, poslušajte me. Kao učenik osnovne škole pošao sam na ekskurziju. Kada smo došli u Makarsku, netko je našem nastavniku rekao da će popodne igrati mostarski Velež. Nismo mogli ući na igralište. Nismo imali ulaznice. Nismo imali ni novca da ih kupimo. Tuga. U tom trenu, do mene dođe jedan čovjek. Zastade. Visok, lijep kao anđeo. Uze me za ruku, povede i reče: “Ti ćeš, mali, sa mnom unutra.” Nisam razmišljao o tomu - tko je taj čovjek. Moje misli bile su prekrivene željom da uđem na stadion. Držao me za ruku, odveo na klupu i sjeo među dvije mlađe žene. Sjećam se kao da je to bilo jučer. Jedna od njih bila je u ljetnoj šarenoj haljini. Policija je hodala i nešto razgledala… Nisam imao ulaznicu. Bojao sam se da će me izbaciti. Žena u šarenoj ljetnoj haljini primijetila je moj nemir i reče mi: “Moj muž je Kruno Radiljević. On danas igra. Mene neće potjerati. Tebe je, sine, Pinda doveo i ovdje sjeo. Vidjela je to milicija. Ne brini se. Nitko tebe neće dirati. Inače, Pinda bi belaj napravio.” Promatrao sam utakmicu i divio se čovjeku koji me uveo na stadion. Od tada, pratio sam svaki njegov korak. Skupljao njegove sličice. Sačuvao sam svaki članak, svako slovo koje je o njemu napisano. Slike ću ponovno uraditi. Kopirat ću novinske natpise i sve Vam poslati.
Vlado Pinda Zelenika (Mostar, 1931. - 2012.), kao posebno nadaren nogometaš, za prvi tim Veleža nastupio je kao dijete, u šesnaestoj godini života. Bio je korpulentne građe. Lijep, stasit, pravi kršni Hercegovac. Djevojke i nešto starije gospođe ludovale su za Pindom. Vješt u baratanju loptom, u proigravanju suigrača i razornim šutom, plijenio je pozornost ljubitelja nogometne igre. Živio je na svoj način. Često i boemski. Asketskim i sportskim životom mogao je dati više. Mnogi će reći - i najviše. S vremena na vrijeme, po lijepom vremenu, u gradu se može sresti njegov suigrač Bruno Repar. Sa šeširom na glavi i štapom u ruci, kao spomenik i živa legenda, polako i oprezno korača. Vid mu je oslabio. Ako ga pitate za Pindu Zeleniku, reći će vam bez razmišljanja:
- Bio je veliki, najveći i najbolji centarfor. Kada je Mara Wolf, legendarni centarfor Dinama, prestao igrati, došli su i “svašta” radili ne bi li ga odveli u Zagreb. Kakvi! Nije on mogao bez Mostara i Veleža. Za jugoslavenske prilike Mostar je bio mali grad, a Velež mali klub. Pinda je bio bolji centarfor od svih koji su igrali za državnu reprezentaciju. O tome tko će, a tko neće igrati odlučivalo se u središtima moći, uglavnom u okviru interesa velike nogometne četvorke: Crvene zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka.
To će vam reći i Jovo Cojla Semiz, njegov godišnjak, suvremenik i dugogodišnji čelnik Veleža.
Nekoliko godina Pinda je bio na platnom popisu poduzeća u kojem sam bio direktor. Do podne smo bili u poduzeću, a nakon toga u gradu i na stadionu. Tako rasnih nogometaša više nema. Nigdje! Da je živio onako kako su živjeli Ivica Ćurković, Enver Marić i Duško Bajević, njegova nogometna karijera dosegla bi najveće vrhove. Pinda je imao svoj stil života. Po tom ga pamte i mlađe generacije. Svi smo ga voljeli i divili mu se.
Do kraja života Pinda je živio u mostarskom naselju Balinovac. U Ilićkoj ulici, na broju 2. Njegove uspjehe i pobjede slavio je cijeli grad. U našem naselju, u dvorištu zgrade, bilo je zanimljivih trenutaka. Ljudi bi se, s vremena na vrijeme, okupljali, dozivali ga, a onda, kada bi sišao, nastalo bi ozračje brazilske Marakane.
Umro je Pinda, umrla je i gospođa Elizabeta. Kći Sanda živi u Londonu. Njezin sin Dino, Pindin unuk, postao je britanski znanstvenik. S vremena na vrijeme dođu u Mostar i posjete stare susjede, priča mi Stanko Škobić, umirovljenik koji ne miruje. I ne staje! Budi se i ustaje sa željom da, kao nekada, s Franjom Vladićem, nogometnim draguljem, prošeće mostarskim proplancima i šumarcima u potrazi za omiljenim, raspjevanim štiglićima.•