Kada sam počeo pisati knjigu Mostarski dragulji - za sva vremena našao sam se u ulozi izbornika. To je pozicija na kojoj se može lako pogriješiti. Kako bih propust sveo na prihvatljiv minimum, razgovarao sam s prijateljima i poznanicima. Razgovarao sam s ljudskim gromadama koje su svoje karijere izgrađivale do stupnja na kojem bi im mogle zavidjeti osobe s najvećim akademskim zvanjem. Sa svih strana sugerirano mi je da stranice takve knjige nije moguće zatvoriti, a u njoj ne prikazati osebujnu karijeru Blaža Sliškovića, nogometnog čarobnjaka, i povijest njegove starosjedilačke obitelji.
I bili su u pravu.
Zinedine Zidane, slavni igrač kraljevskog Reala, i Marko Mlinarić, veliki nogometaš zagrebačkog Dinama, uglas kažu:
Blaž Slišković najveći je nogometaš koga smo vidjeli!
Ovo mišljenje ovjerila je i splitska publika na novogodišnjem splitskom turniru. Ovjerila burnim pljeskom, kao što je to radila prije trideset godina, dok je Baka ponosno nosio bijeli dres s brojem 8. Ivica Osim, izbornik reprezentacije bivše države, pozvao je Blaža na utakmicu koja će se igrati u Splitu.
Uvjerena da će gledati svog miljenika, pola sata prije početka publika je napunila stadion. Do posljednjeg mjesta. Kada je voditelj priopćio sastav ekipe, a publika čula da nema Blaža Sliškovića, stadionom su se prolomile salve prosvjeda zbog kojih je početak utakmice kasnio nekoliko minuta.
Krajem prošle godine napisao sam esej koji sam posvetio Suli Repcu, velikom nogometašu i šarmeru, treneru i odgojitelju.
Zlatko Serdarević, neumorni kroničar grada, koji u svojim ladicama čuva neprocjenjivo blago, u prijateljskom razgovoru kaže mi: Vlado Slišković, kao nogometaš, nogometni odgojitelj i savezni sudac, moralna je vertikala grada. O njemu, o Guku treba pisati!
Njegov častan život ne smije se prepustiti zaboravu.
Dok ugodno razgovaramo, pokazuje mi fotografiju FK Velež: Muhamed Mujić, Ivica Ćurković, Zdravko Rodin, Meho Handžić, Dane Prajo, Kruno Radiljević, Vlado Zelenika, Sula Rebac, Bruno Repar i Vlado Slišković, otac popularnog mostarskog Maradone . Od ove generacije otišli su mnogi. Muhameda Mujića zvanog Messi prije Messija, za lijepa vremena, može se vidjeti u vrtu kuće na Rondou. Brunu Repara (82), gospodina u nogometnim cipelama, u laganoj šetnji gradom i na kavi s Kažom Jelčićem (82), Jakovom Peharom (88) i Franjom Šumanom (90).
U svakoj prigodi, ugodno je sresti i zastati u razgovoru s glasnicima uljuđenog, urbanog života.
Ivicu Ćurkovića(72), ikonu i svetost francuskog sportskog i kulturnog života, s vremena na vrijeme može se vidjeti kada uhvati vremena i dođe do rodnog grada i svoga odmorišta na Žvatiću. Sretan je Beograd što pod njegovim krovovima živi čovjek profila i karizme Ivana Ivice Ćurkovića. Hercegovina je zemlja u neprestanom pokretu. U proteklih stotinjak godina odlazi se na sve strane. U Ameriku, Kanadu, Australiju i svaku drugu europsku destinaciju.
Kao da se natjecalo u tome tko će dalje otići.
O povracima se razmišljalo samo u trenucima nostalgije za rodnim krajem. Hercegovina je živjela život bez odraslih muževa. Istina, netko se odlučivao za bliža odredišta, za veća središta i sredine, vjerujući da se, i pod takvim nebeskim svodom, može naći komad kruha. O luksuzu i izobilju nitko nije razmišljao. Tako je, prije stotinu i koju godinu više, sa širokobriješkog Trna u bijeli svijet pošao Blaž Slišković. Nastanio se u Mostaru, zasnovao obitelj i počeo svijati svoje gnijezdo. Obitelj je, s vremenom, postala brojna. Sinovi - Ivan, Stjepan i Vlatko, kćeri - Slavica, Mila, Ema, Dubravka i Neda, bili su Blažov ponos. Vrijedan, radišan i sposoban, za kratko vrijeme postao je ugledan čovjek i najpoznatiji mostarski ugostitelj. Grad, prigradska naselja i svatko tko bi iz ovih ili onih razloga došao u Mostar, znao je za prestižne restorane obitelji Slišković. U desetljeću pred početak Drugoga svjetskog rata Blaž je postao blizak suradnik dr. Bariše Smoljana, glasovitog mostarskog odvjetnika i čelnika Hrvatske seljačke stranke. Koliki je ugled uživao, govori činjenica da je, na krštenje sina, u Mostar došao dr. Vlatko Maček, državnik i predsjednik Hrvatske seljačke stranke. Čovjek kojemu posvećujem ovu kolumnu ponio je ime svoga krsnog kuma - dr. Vlatka Mačeka. S vremenom, što u Mostaru nije neobično, Vlatka su počeli zvati imenom Vlado. Tako je bilo do kraja njegova života. Nigdje na svijetu nećete naći kršnijeg, bistrijeg i radinijeg naroda nego što naš, hercegovački , davno je pisao fra Didak Buntić. Radeći danonoćno, Blaž je kupio obiteljsku kuću, poslovne prostore, vinograde i podrume, koji su bili u današnjoj Ulici fra Didaka Buntića. Ugostiteljski objekti bili su u središtu grada na legendarnom mostarskom Korzu. Obitelj se potpuno situirala. Uz velike poslovne obveze, trebalo je voditi računa o brojnoj obitelji. Kućom je hodalo osmero maloljetne djece. Jedno drugom do uha, kako se u Hercegovini često može čuti. Drugi svjetski rat sve je poremetio. Prilike u Mostaru bile su teške. Složene. Često i nepodnošljive. Jedne duge tamne noći uhićena je skupina Blaževih susjeda i poznanika. Petnaestak ljudi povedeno je prema rijeci Neretvi. Blaž se s tim nije mogao pomiriti. Znao je da se s toga puta nitko vratiti neće. Uspio je, samo on zna kako, spasiti živote ovih ljudi, ali i stegnuti omču oko svoga vrata. Supruga Mara-Bela i cijela obitelj nastojali su rasvijetliti okolnosti njegova nestanka. U tome nikada nisu uspjeli. Iza zatvorenih obiteljskih vrata pričalo se kako je supruga stupila u vezu s nekim vlakovođom i dogovorila da se negdje, daleko od željezničkih postaja i naselja, vlak zaustavi kako bi Blaž mogao iskočiti. To je bio jedini način da se, prije jasenovačke postaje, spasi goli život. Nitko ne zna je li dogovor realiziran
Je li Blaž na nekoj osami iskočio i tu ubijen, ili je došao do Jasenovca i tu doživio tragičan kraj.
Obiteljska idila se urušila. Imovina u Ulici fra Didaka Buntića, na mostarskom korzu, na Biskupovoj glavici i trim-stazi, oduzeta je. Kao ugledan građanin i sportaš, kao čovjek kojemu su bila otvorena mnoga vrata, Vlatko Slišković nije uspio vratiti imovinu koju je stekao njegov otac. Pravda je, u ovom slučaju, nedostižna. Ranjiva je bila mladost Vlatka Sliškovića. Otac mu je odveden i ubijen. Lanac nekretnina oduzet. Otac supruge Nede, mlade mostarske atletičarke, Marinko Knezović, ni kriv ni dužan, bio je pritvoren u Okružnom zatvoru u Mostaru. Vlatko Vlado Slišković (1932. - 1996.), unatoč svemu, stasao je u stamenog mladića i sportaša. Za FK Velež debitirao je 1952. godine na utakmici s beogradskom Crvenom zvezdom. Domaći tim dobio je utakmicu, a Vlatko stalno mjesto u half liniji s Danom Prajom i Antonom Bolfekom. Iz malih mjesta i gradova bilo je teško izboriti mjesto u reprezentativnim sastavima. Izbornici su, uglavnom, bili iz Beograda. Prednost su imali nogometaši tzv. Velike četvorke. Ipak, Vlatko Slišković stigao je i do reprezentativnog poziva. Odnosi između Mostara i Splita, mediteranskih gradova istih potencijala, između njihovih klubova - Veleža i Hajduka, uvijek su imali poseban naboj. U to vrijeme, u ekipi splitskoga Hajduka, igrala su dvojica izvanzemaljaca. Igrao je Vladimir Beara, vratar kojemu je bilo nemoguće dati gol. Igrao je i Bernard Vukas za koga se govorilo da sam može pobijediti svaku momčad. Nakon jedne mostarske utakmice Vladimir Beara izjavio je kako samo Žara Barbarić može obraniti ono što on brani, a Bernard Vukas - da ga nikada nitko nije ukrotio kao Vlatko Slišković. Kako je Žara oženio Vlatkovu sestru Emu, u obiteljskim prigodama, o ovim događajima često se pričalo. Sudačka karijera Vlatka Sliškovića završila je u trenutku kada je ozlijedio oko i kada mu je oslabio vid. Bruno Repar, miljenik grada, za Vlatka Sliškovića kaže kako je bio čovjek stamenog karaktera. Dolazio je iz ugledne, bogate obitelji.
U privatnom i sportskom životu o svemu je vodio brigu. Mostar je dao nekoliko izvanserijskih igrača: Muhameda Mujića, Duška Bajevića, Envera Marića, Franju Vladića, Blaža Sliškovića, Džemala Hadžiabdića, Vahida Halilhodžića, Jadranka Topića, Dadu Matijevića, Gordana Irovića, Gordana Jurića, Semira Tucu
Boli glava! Svaki bolji od onoga prethodnog.
Ali - što je bio Vlado Zelenika, toga više nema. Da je bio discipliniran i malo bolje odgojen, nitko mu ravan ne bi bio. Je li to baš tako, Bruna? - upitah ga. Dašta je, bolan , malo poskoči i reče mi. Ivica Ćurković, obiteljski prijatelj, za Vlatka Guka Sliškovića kaže: Malo je takvih ljudi. Za nas, mlade nogometaše, bio je pouzdan oslonac. Ja sam ga doživljavao i poštovao kao oca. Do kraja njegova života.
Kolumna