Prošli tjedan internetskim surferima more je pod noge neočekivano ispljunulo neman iz najtamnijih dubina, kao da je neka tamna sila tempirala pucanje konopca koji ga veže uz mlinski kamen, spodoba je pohrlila prema suncu: svi portali objavljuju dramatičnu poruku Miroslava Mlinara, pacijenta iz beogradske bolnice u kojoj leži izmučen Covidom-19.
“ Ova prokleta bolest je zaista nemilosrdna, čuvajte se molim vas, preklinjem vas, čuvajte se”, prenose portali njegovu ljudsku poruku, no nije baš svim mlađahnim trudbenicima na webu odmah zazvonilo tko bi taj Mlinar zapravo mogao biti. Google ipak ubrzo donosi info. To je “Onaj” Mlinar, u odsutnosti osuđen zbog uloge u ratnom zločinu u Škabrnji, dakle, čovjek kojemu bi Covid-19 trebao biti zapravo najmanja kazna.
No, tek rijetki iz dubina sjećanja izvlače i epizodu od 18. svibnja 1990., svega nekoliko dana prije konstituiranja prvog hrvatskog višestranačkog Sabora, kad su ga nepoznati napadači u tami noći u Benkovcu navodno izboli nožem. Iako u bolnici u Zadru utvrđuju da su rane površinske i nisu zahvatile nijedan vitalni organ pa niti mišić, nakon prebacivanja u kninsku bolnicu, Mlinarove rane odjednom postaju kritične, srpski mediji danima napuhuju slučaj izvještavajući o njegovoj borbi za život, a na koncu i tadašnji tribun hrvatskih Srba Jovan Rašković zlorabi tu sumnjivu epizodu kako bi povukao sve političke predstavnike Srpske demokratske stranke iz hrvatskog političkog života i demonstrativno prekinuo sve odnose s hrvatskim Saborom, nakon čega je jedino balvanizaciji Hrvatske širom otvoren put.
No, da je bilo volje s druge strane, i da je tako mogao izbjeći rat, nije nevjerojatno niti da bi Franjo Tuđman kninskom psihijatru prepustio resor – ljudskih prava. Nakon kraha RSK, skupina SDS-ovaca formira novu stranku, dodaje jedno slovo i nastaje SDSS, a na čelu joj je ovaj put vukovarski psihijatar, Vojislav Stanimirović. Poznat kao okupacijski gradonačelnik razrušenog Vukovara, još poznatiji okupacijski direktor vukovarske bolnice i riječi s njegovim potpisom: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica, njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar”.
Promjene Ustava kojima je dramatično srezan broj zastupnika dijaspore, a povećan broj manjinaca, u razdoblju kad kreće fragmentacija ostalih političkih stranaka, ključni je događaj u hrvatskom političkom životu u posljednja dva desetljeća, kojim je uvedena trajna neravnoteža u politički sustav Hrvatske. Naravno, nije problem u pozitivnoj diskriminaciji manjina, već u tome što način na koji je ona uvedena baš SDSS-u gotovo pa jamči status ključne parlamentarne stranke bez obzira na broj glasova.
“Za društvo je važno da Srbin brine o ljudskim pravima”, naslov je nastupnog intervjua s Borisom Miloševićem, aktualnim čelnikom SNV-a u Večernjaku. Istina je, naslov ne citira izjavu, no sasvim dobro pogađa bit izrečenog – uvjerenje da je (ne)zadovoljstvo Srba ključna mjera ljudskih prava u Hrvatskoj, čak i ako su za procjenu nameću i nekadašnji dužnosnici SDS-a.
Za koga je to važno? Za SDSS svakako. Privilegiji ostaju neupitni. Za društvo također – ako to znači da neće biti motiva za bacanje virtualnih balvana po svjetskim pozornicama. Za Plenkovića ponajviše, jer na njihovu lojalnost može računati. Što će to donijeti hrvatskim Srbima, veliko je pitanje, jer Pupovac i društvo u svojim najavama prije svega najavljuju bitku za ćirilicu i osiguranje segregiranog školstva, čime će se antagonizmi samo povećati.
Dakle, smiješne su tvrdnje da je Škoro grubom retorikom Plenkovića natjerao na ovakav izbor. Jer, to je bio izbor od početka. Plenković iskreno vjeruje da zadovoljni manjinci moraju biti uz vladu koja im zauzvrat treba maksimalno udovoljiti. Ovime je dovršio svoj EPP-ovski “squeeze out” – istjerivanje manjinskih dioničara iz HDZ-a i njihovo javno ozloglašavanje kao nepouzdanih krajnjih desničara. A usput i “ljevica” postaje irelevantna.
SDSS je kao stvoren za ovu ulogu. Samo da je Plenkoviću još koji mandat u džepu, jer 76 bi u nekim lako zamislivim situacijama moglo biti kritično. No, u načelu, što će vladajućoj stranci u promjeni izbornog zakona nekakvi bonus zastupnici, kad su im bonus upravo ti manjinski zastupnici. Istina je, nisu oni besplatni, ali da vladajuća stranka aranžman s manjincima doista percipira kao preskup, tada se ne bi svim raspoloživim sredstvima borila ubiti narodni referendum o izbornom zakonu koji bi taj problem odavna bio riješio.•