Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini predložila je, raspravila i u punom suglasju usvojila program rada za 2023. godinu. Program je svestran i opsežan, ozbiljan i zahtjevan, ispoliran i odgovoran. Pod ravnanjem akademika Mladena Bevande planirane zadaće, kao i sve druge do sada, bit će obavljene na ponos mlade Akademije i naroda iz kojega izvire, a jednako tako – i na korist vremenu i prostoru na kojem djeluje.
Tako je, u suradnji s referentnom Hrvatskom akademijom za znanost i umjetnost Zagreb, planirala posvetiti se dodatnom proučavanju, znanstvenom predstavljanju i obilježavanju života i djela znamenitog katoličkog svećenika, matematičara, fizičara, astrologa i geologa, književnika i pjesnika – Ruđera Josipa Boškovića. Za taj program Akademija je dobila podršku i potporu Andrije Šimunovića, načelnika općine Ravno.
Nije jednostavno zaviriti u život tog jedinstvenog čovjeka u kojemu je bilo sažeto sve: znanost i duhovnost, poezija i književnost. Jer to je najviše što jedno vrijeme i jedan narod, u jednom ljudskom biću, mogu dati svekolikom ljudskom rodu. Zato su nova istraživanja i znanstvena predstavljanja dostojna pozornosti i poštovanja.
Za Ruđera Josipa Boškovića (1711. – 1787.) otimale su se renesansna Italija, prosvijećena Francuska i moćna engleska kraljevina. Italija, u kojoj se obrazovao, smatrala ga je svojim najljepšim ukrasom. Zabrinut za pomicanja kupole crkve sv. Petra u Rimu, papa je po cijelom svijetu razaslao poziv znanstvenicima i majstorima koji bi mogli pomoći. Pisao je i Ruđeru Boškoviću. Genijalni matematičar, fizičar i statičar sve je izračunao i stvari za sva vremena riješio. Ovim postignućem Ruđer je dobio vatikansku posvetu i zasjeo na tron jednoga od najvećih umova ljudskog roda.
Francuska, koja ima stotine velikih znanstvenika, književnika, pjesnika i umjetnika različitih profila i pravaca, bila je ponosna što je slavni Ruđer prihvatio i njezino državljanstvo. Moćna engleska kraljevina uvela ga je kao svoga državljanina u Kraljevsko društvo. Povijest svjedoči da su u to društvo ulazili posvećeni, veleumni – svevremeni ljudi.
Za Ruđera Boškovića, zapravo, otimao se cijeli svijet.
Svima je pripadao, a domovine se nikada nije odricao.
Nikada je nije zanijekao.
Nikada se od nje nije odmicao.
Dapače!
Kako je genijalni književnik, nobelovac Ivo Andrić (1892. - 1975.) govorio i pisao: "Sve moje u Bosni je" tako je s katedralnih visina, sveučilišnih katedri i znanstvenih skupova Ruđer Bošković govorio: "Sve moje je s druge strane Jadranskog mora, podno Srđa i tvrđave Revelina! U gradu Dubrovniku."
Povijest svjedoči da je Dubrovnik uvijek rađao renesansne ljude. Ivan Dominik Stratiko (1732. – 1779.) bio je čudo od djeteta. Do svoje devete godine naučio je sve što se u knjigama moglo naći i pročitati. U dvanaestoj je godini pisao ozbiljna filozofska djela i predavao povijest u susjednoj Italiji.
Bio je licencirani profesor u 12. godini života.
Predavao je na besprijekornom talijanskom jeziku.
U kategoriju živućih suvremenika svakako valja ubrojiti akademika Luku Paljetka (1943.), čovjeka u kojemu je sažeto sve. Sve na jednom mjestu: znanost, poezija, književnost, kist, boje, mandolina, klavir i raskošan baritonski glas. Jednako tako i sveučilišnog profesora dr. Ivu Prlendera (1957.), dugogodišnjeg ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara. I jedan i drugi odani su prijatelji grada Mostara i napose međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće.
Prijateljskim odnosom, uz snažnu potporu Vjekoslava Šuteja (1951. – 2009.), dirigenta svjetskog glasa, na međunarodnu kulturnu manifestaciju "Mostarsko proljeće" dolazila je najbolja dramska predstava s Dubrovačkih ljetnih igara.
Svake godine!
Dolazio je cijeli svijet!
Iz surovo posvađanih republika bivše državne zajednice dolazili su najbolji umjetnici. Mostarsko proljeće bilo je središte sveopće pomirbe. Put od brutalno razrušenog grada do najvećeg europskog kulturnog Olimpa dostojan je sjećanja, divljenja i poštovanja.
Tako su, u razdoblju dugom dvadesetak godina, tiho i nenametljivo, obnovljene stare i snažno zaživjele nove spone Dubrovnika i Mostara. A one su stare zamalo tisuću godina. E, kako bi tek bilo da socijalistički "mudraci", vjerojatno i nacionalistički smutljivci, ne dokinuše željezničku prugu koja je s kraja Bosne, preko Banje Luke, Sarajeva, Mostara, Čapljine i Trebinja vodila na obale Jadranskog mora, vodila ususret cijelome svijetu.
Sve ono što je Austro-Ugarska Monarhija suhim zlatom plaćala da dođe do lijepog plavog Jadrana, kratkovidni su i ograničeni socijalistički kabinetlije – dokinuli.
Zašto je to urađeno?
Zašto je na takav način trebalo odvojiti Bosnu i Hercegovinu od Dubrovnika i izlaska na obale Jadranskog mora?
Neka svatko za sebe pokuša naći odgovor.
Godina 1992. nije daleko vrijeme.
Sredinom svibnja 2011. godine dobio sam poziv za sudjelovanje na međunarodnom simpoziju koji je bio posvećen 300. obljetnici rođenja Ruđera Boškovića. Iz cijelog svijeta, iz zemalja i gradova u kojima je Ruđer radio i djelovao, doći će nekoliko nobelovaca, kardinala i biskupa. Prvi će put na hrvatskom jeziku biti pročitan pokopni govor koji je priredio Bernardo Zamagna, Ruđerov učenik i prijatelj; prvi će put biti izveden rekvijem posvećen slavljeniku. I, konačno, prvi put bit će predstavljena poezija Ruđerove sestre Anice, zaboravljene dubrovačke pjesnikinje.
"Sve odloži i svakako dođi", piše mi dr. Ivo Prlender.
Pozivu sam se iskreno obradovao.
Kada se putnik i namjernik iz Mostara uputi prema Dubrovniku, na desetom kilometru dočekat će ga bunsko raskrižje s kojeg može poći u jednom ili drugom smjeru. Put je jednako dug. Jedan put vodi preko Stoca, Ravnog i Orahova Dola, prapostojbine Ruđera Boškovića, a onaj drugi - riječno; pomorskom rutom preko Čapljine, Metkovića, Neuma i Stona. I jednim i drugim putnim pravcem ne vode suvremene ceste. Unatoč svemu, s vremena na vrijeme treba zastati, razgledati i diviti se skladu hercegovačkih brda i prijevoja, a, s druge strane, plavookoj rijeci Neretvi i ljepoti primorskog krajolika.
Kako god i otkud god došli, putnike i namjernike dočekat će gradske zidine, veličanstvene tvrđave Lovrijenac, Minčeta i Revelin, ulaz na Pilama i nekoliko stuba do Straduna. Tu će se, pred očima putnika i namjernika, i onog koji najbolje ne vid, otvoriti muzejsko-kazališni ugođaj. Onofrijeva, tisuću godina stara česma, najstarija europska ljekarna, Franjevački samostan male braće, Knežev dvor, crkva sv. Vlaha i katedrala.
Baš na tom mjestu, uz zidine dubrovačke katedrale, u pobožnom ozračju, hodili su nobelovci, kardinali, biskupi, svećenici i civilni dužnosnici. Povorka je zastala pred mramornom pločom na kojoj je lijepim, umjetničkim slovima utisnuto ime Ruđera Josipa Boškovića, sina Nikolina. Ovaj događaj ostao je u mom najdubljem sjećanju.
U vrijeme pisanja kolumne u Bosni i Hercegovini održani su izbori.
U laganom ritmu slaže se nova vlast.
Ima tu svega i svačega.
Zaista, svega i svačega.
Nesporazuma i neizvjesnosti ponajviše.
Uglavnom, to je ono što smo svojom voljom odabrali.
To moramo poštovati.
Pozitivna nastojanja treba poticati, a ona druga, nezakonita i nemoralna, na svaki način osuđivati. Jer, bezakonje, anarhija, korupcija i nepotizam svaki narod vode u nered i nesreću. S kancerogenim oboljenjem ni jedna kraljevina i ni jedna moćna carevina nije bila dugog vijeka.
Čemu se može nadati naša mala, podijeljena, oboljela i duboko posvađana zemlja?
Proljeća ni na vidiku!
Nakon posjeta raskošnom rimskom karnevalu slavni njemački pjesnik Johann Wolfgang von Goethe (1749. – 1832.) upitao se: "Može li se naći sredstvo koje bi s bijelog rimskog mramornog kamena moglo odstraniti sive pjege da sve bude bijelo i blistavo?"
Eto, tako se svaki razuman čovjek pita – postoji li način koji bi razarajuće podjele i nesporazume, korupciju i nepotizam iz naše zemlje mogao otkloniti?
Nužno je!
Jer kada se zreo i razborit čovjek povuče u samoću i prepusti dubokom razmišljanju, mora se upitati – ima li spasa i pomoći? Ima li izlaza iz našeg mračnog tunela koji je zatrpan leševima minulog rata. Pljuvačka koja se preko zastupničkih klupa i društvenih mreža razlijeva prijeti da potopi europski kontinent.
Vonj se širi i zaudara.
Ne mogu ga rastjerati ni posavska košava ni naleti hercegovačke reske bure s okolnih brda i planina. Vonj društvenih mreža i političkih pubertetlija pretvara se u pogonsko gorivo za nove susrete i sukobe.
E, nakon toga ne bi ostalo ništa.
Ostala bi pustoš, zima, led i proljeće bez nade i cvijeta.
Jer dvadeset i sedam poslijeratnih godina nije bilo dovoljno za obračun s povijesnim zabludama onih koji su se ogrnuli umišljenim plaštom i svojstvima nebeskog naroda. Zato bi bilo korisno da naši narodni predstavnici odu u Dubrovački arhiv i prouče kako se u to vrijeme vladalo i kako se obnašala vlast.
Knez, kao vrhovni zapovjednik svega i svačega, vlast je obnašao trideset dana. Za to vrijeme stanovao je u Kneževu dvoru. Kući nije odlazio. Na vratima njegova ureda pozlaćenim slovima stajao je natpis: Obliti privatorum, publica curate!/Zaboravite na privatno, brinite o javnom!
Naša zemlja premrežena je koruptivnim aferama, osobito onima koje su vezane uz javne nabave. Zato bi svaki zastupnik morao položiti prisegu, po prilici, na način kako su to radili javni djelatnici, carinici iz vremena Dubrovačke Republike:
"Prisežem na sveta Božja evanđelja da ću pošteno i časno biti predan poslu oko nabave i prodaje soli za korist Dubrovačke Republike. Predano ću istraživati nije li netko prekršio ovu odredbu. Ako li nađem nekoga tko je povrijedio odredbu o nabavi i prodaji soli, prijavit ću ga knezu čim prije budem mogao."
Stoljeća su iza nas.
Zanimljivo je da su se, s vremenom, potisnule prijateljske spone Bosne i Hercegovine sa susjednim Dubrovnikom. U Arhivu Dubrovačke Republike može se vidjeti, pročitati i proučiti Povelja bosanskog kralja Stjepana Kotromanića iz 1333. godine.
Povelja glasi ovako:
"U ime Svetog Oca,
Amen.
Godišta Gospodinova tisuću tri stotine i trideset i treće po Božjoj milosti, ja ban Bosne, Soli i Usore, i vrhovni gospodar cijele Humske zemlje, sve do svršetka svijeta darujem zajednici i građanima grada Dubrovnika, našim ljubljenim prijateljima, cijeli Ston s Prevlakom, sa svim što pripada, i neka to opašu od mora do mora. Kao potvrdu i jasan dokaz istine ovu Povelju dao sam opskrbiti vjerodostojnošću svog zlatnog pečata."
Tako je bilo prije sedam stoljeća.
Danas se "ljubljeni prijatelji" u svemu razilaze.
Nigdje cvijeća ni proljeća.
Hladno je od neizvjesnosti.
Anarhija i bezvlašće, korupcija i nepotizam, bez milosti i sažaljenja, odsvirali su posmrtni rekvijem moćnim državama i imperijima
Svaka smrt je prerana kada je u pitanju čovjek kao što je bio on – Ruđer Josip Bošković Ivo Andrić, nobelovac
Neka takav rekvijem zaobiđe našu malu, podijeljenu, posvađanu i grubo poharanu zemlju, kad i tako jedva na svojim nogama stoji