Zašto Bošnjaci i Srbi trebaju navijati za susjednu Hrvatsku

Dobro je došlo Svjetsko prvenstvo za političke prilike u BiH. Rasprave o nogometu gurnule su politiku i zahuktalu predizbornu kampanju u drugi plan. Bar djelomično, otupljena je političko-medijska kampanja koja se vodi protiv Hrvata.

Riječ je o pravoj agresiji koja samo nije službeno objavljena. Pomalo apsurdno zvuči da se i u takvom kontaminiranom ambijentu u odnosu na prethodne godine s manje odbojnosti gleda na vatrene. Dapače. Čuđenje da se čak počelo i navijati za Hrvatsku govori o poremećenim, paradoksalnim odnosima u BiH. A nije li ništa prirodnije nego imati i voljeti dobrog susjeda? Kojim se možete ponositi.

Na koncu, i veliki broj igrača koji igraju za vatrene potječe iz susjedne države. 
Rijetko koja zemlja kao BiH ima toliko uspješnih sportaša. Oni uglavnom ne nastupaju pod zastavom svoje domovine. Dug bi bio popis nogometaša, rukometaša, košarkaša, tenisača, atletičara...

Na ovom Svjetskom prvenstvu BiH bi mogla sastaviti momčad od nogometaša koji igraju za tri reprezentacije. Za Hrvatsku nastupaju Vedran Ćorluka, Tin Jedvaj, Mario Mandžukić, Dejan Lovren, Matej Kovačić i Ivan Rakitić, za Srbiju Luka Jović, a za Švicarsku Josip Drmić, Haris Seferović i Mario Gavranović.

Uz njih, čak četvorica izbornika iz BiH izborila su put za Rusiju za četiri reprezentacije. Vahidu Halilhodžiću iz Jablanice to je uspjelo s Japanom, Vladimiru Petkoviću iz Sarajeva sa Švicarskom, Mladenu Krstajiću iz Zenice sa Srbijom i Zlatku Daliću iz Livna s Hrvatskom. Njih trojica vodila su momčadi na SP. Najdulje je tamo ostao Dalić. On nije htio napustiti Rusiju dok ne vidi Moskvu. Poput Travničanina Ćire Blaževića, koji je također s Hrvatskom uspio doći do polufinala. Jedino njima dvojici je to uspjelo.

Zbog posvađanog društva nema poticajnog ambijenta za bilo kakav uspjeh brojnih blaževića i dalića u BiH. I to u bilo kojem području djelovanja. Tri naroda na različite načine doživljavaju svoju domovinu. Takvo ozračje stimulira na odlazak. Posebno one ambiciozne koji ne žele niti imaju kada čekati da BiH postane “normalna” država. Brojni su zato u iseljeništvu postigli svjetske rezultate. BiH ih čak ni tada ne doživljava svojima jer su oni za njih samo pripadnici hrvatske, srpske ili bošnjačke dijaspore. Zato tri naroda na različite načine slave ili mrze svoje susjede, odnosno njihove uspjehe, poraze, tragedije…

I na ratne žrtve još se gleda iz perspektive “naših” i “njihovih”. Tako je sutra samo formalno u cijeloj BiH Dan žalosti. Obilježava se 23. godišnjica genocida u Srebrenici. Svi civilizirani ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, morali bi suosjećati sa žrtvama tog zločina. Sutra i igra hrvatska reprezentacija. Svi u BiH također bi se trebali radovati uspjehu Dalićevih izabranika. Međutim, stvarnost je drugačija. Mržnje, žalosti i radosti u BiH imaju nacionalni predznak. Mrziti susjeda u takvom društvu još je uvijek nacionalni ponos. Zato će sutra radost, mržnja i žalost biti omeđene nacionalnim granicama. Čuvat će ih “vojnici” naoružani mržnjom. Njih čak ilegalno ne mogu probiti ni Dalićevi bh. vatreni.•