Na jučerašnji i današnji dan 1990. godine održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. Na njima je Tuđmanov HDZ uvjerljivo pobijedio jednoumlje. Račanov SDP gurnut je kao drugi u oporbu. Od tada stranka "opasnih namjera" gotovo ne silazi s pobjedničkog postolja. Tako je bilo i na izborima protekloga tjedna, kada je Plenkovićev HDZ osvojio čak trećinu mandata više od Grbinova SDP-a. Rezultat HDZ-a tim je veći jer je ostvaren nakon drugog mandata na vlasti, kada svagdje u svijetu građani mijenjaju vlast.
Stabilna stranačka pripadnost i podijeljenost "zakovala" je stav domovinske prema iseljenoj Hrvatskoj. Miljenici desnice i "nepoželjna djeca" ljevice svih ovih desetljeća utvrda su HDZ-a. Lijeve stranke bi im (i) zbog toga najradije uskratile mogućnost glasovanja. Iako to nisu uspjele, ipak su se izborile da im se smanji broj zastupnika. U početku ih je bilo 12, a već 2000. godine taj se broj prepolovio na šest. Na sljedećim izborima bila su četiri, pa pet, a onda sve do danas – tri fiksna.
Kako je vrijeme prolazilo, tako je padalo zanimanje iseljeništva za izbore. Od 2000., kada ih je glasovalo 126 tisuća, broj se stalno smanjivao do čak samo 21 tisuću prije osam godina. Od tada se udvostručio broj onih koji su glasovali u Bosni i Hercegovini, ali ne i onih u svijetu. Od 41.120 birača, koliko ih je glasovalo u dijaspori, njih 33.806 je u BiH. Dakle, u ostalih 40 i nešto država svijeta na birališta ih je izišlo samo oko 7300.
Pretpostavka kako u dijaspori živi oko 3,2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka razotkriva koliko je simbolično sudjelovanje dijaspore na izborima. Procjenjuje se da u Americi Hrvata i njihovih potomaka živi više od milijun, a glasovala su samo 104. U Australiji su, od 250 tisuća, na birališta izišla 442. Jednako toliko ih je i u Kanadi, a glasača samo 229…
Zanimljivo je da su tri četvrtine glasača za Sabor RH iz BiH, države u kojoj su Hrvati konstitutivan narod. Dakle, nisu dijaspora, ali imaju dvojno, odnosno i hrvatsko, europsko državljanstvo. Njihov masovniji izlazak indikator je osjećaja ugroženosti, odnosno zov upomoć matičnoj domovini. Plebiscitarna podrška Plenkovićevu HDZ svojevrsna je i zahvala za sve što čini za njih.
Dobro je što na izborima dijaspora ne presuđuje tko će biti na vlasti. No, vjerojatno jest prevagnula jedna druga dijaspora. To su građani iz BiH koji su se tijekom desetljeća odselili i nastanili u Hrvatskoj. Procjenjuje se da je svaki treći Hrvat u RH podrijetlom iz BiH, a svaki sedmi rođen na području te države. Pretpostavlja se da takvih više od milijun živi u RH. Njima se, pak, kao njihovim sunarodnjacima izvan RH, ne može prigovoriti da odlučuju o vlasti, a nisu porezni obveznici.
Uz emocionalno-nacionalnu senzibiliziranost desnice prema iseljeništvu, njihov je brak učvrstila i pragmatičnost. Tko bi se odrekao usluga brojne dijaspore kada ona na različite načine pomaže Hrvatskoj. Bila je najžešća u stvaranju države, stala na prve ratne crte, slala financijsku pomoć u ratu, a u miru donacijama pomaže rodbini. Nažalost, i desnica i ljevica ne znaju iskoristiti njezin intelektualni kapacitet. Teško će ga biti ostvariti ako joj Vlada RH ne bude dodijelila jedno ministarstvo, pa čak i da se na izborima, umjesto triju zastupnika, bira Dom iseljeništva. U takvu dvodomnom Saboru on ne mora imati preveliku snagu odlučivanja. Ali može biti sinergijska i pokretačka snaga gospodarskog i svakog drugog razvoja. Sadašnji je koncept potrošen. Plenković mora vratiti onaj zanos koji je iseljeništvo imalo u Tuđmanovo vrijeme. Uostalom, HDZ je na vlasti i devedesetih i danas zbog obećanja o svehrvatskom zajedništvu iseljene i domovinske Hrvatske.