Ako se za Bosnu i Hercegovinu zna reći da je “Jugoslavija u malom”, onda bi se za Europsku uniju moglo kazati da počesto sliči “BiH u velikom”. Ne zvuči to dobro, poglavito ako se zna s kakvim se sve problemima BiH zbog svoje nefunkcionalnosti i izostanka unutarnjeg konsenzusa suočava od osamostaljenja.
No ne podsjećaju li neke boljke s kojima se i EU već godinama suočava, barem u blagoj formi, na one koje ima BiH? Pandemija koronavirusa i nabava cjepiva te su probleme u DNK kodu Unije samo učinile vidljivijima, čak i onima koji površno prate politiku. Toliko je sličnosti s daytonskom BiH da ih je teško i nabrojiti. Krizne situacije, poput pandemije ili migrantske krize, rezultirale su zatvaranjem članica EU u nacionalne okvire i gubitkom zajedništva, koje se često propagira kao glavna vrijednost Unije. Poznata je to slika iz BiH, gdje ni na jednu od ovih kriza nije bilo jedinstvenog odgovora.
Osnova problema u (ne)funkcioniranju BiH leži u neriješenim nacionalnim odnosima Hrvata, Bošnjaka i Srba. Ni EU, od svog nastanka do danas, nije uspio riješiti nacionalne i secesionističke težnje koje postoje na njegovu tlu. Katalonija, Baskija, Sjeverna Padanija u Italiji, Gibraltar... Podulji bi bio popis svih nacionalno-teritorijalnih sporova unutar Unije proteklih godina, pa i desetljeća. Jake secesionističke težnje u EU rezultirale su izlaskom Velike Britanije iz njegova okrilja. Jednako kao što bi Republika Srpska rado krenula u svoj “Brexit” iz BiH. Sarajevu, kao administrativnom središtu BiH, hrvatski i srpski političari često zamjeraju isto što i Bruxellesu kritičari EU – da je birokratiziran i da dovoljno ne uvažava interese i stavove svih u Uniji. U takvoj bi usporedbi Budimpešta i Varšava u izvjesnom smislu bile Banja Luka Europske unije, a Viktor Orbán europski Milorad Dodik. Zemlje istočne Europe, posebice Mađarska, najviše iskazuju nezadovoljstvo i pružaju otpor odlukama iz Bruxellesa. Baš kao što Dodik reagira na brojne poteze iz Sarajeva.
Neučinkovitost EU umnogome je posljedica prevelike birokracije i sustava odlučivanja. Svih 27 vlada članica EU potrebno je privoljeti za gotovo svaku odluku, a čak i kada postoji politička suglasnost, procedure usporavaju djelovanje. Sa svojih 15 vlada i četiri razine vlasti BiH svakodnevno zapada u iste probleme – kako do konsenzusa i brzog djelovanja. Najjednostavnije kazano, za razliku od SAD-a, koji se sastoji od čak 50 država, ali se zna tko je “glava kuće”, u EU za većinu se stvari ne zna tko je nadležan za donošenje odluka. U BiH je to još izraženiji problem.
Postoje i zemljopisno-ekonomski problemi u EU i BiH, koji su itekako usporedivi. Izrazita je razlika između bogatog zapada i juga te siromašnog istoka i kod EU i kod BiH. To u obama slučajevima generira i političke probleme i animozitet. Također, okružje EU i BiH problematično je, posebice na istoku, gdje Europska unija ima Rusiju i na jugoistoku Balkan, a BiH na istoku ruski satelit Srbiju i također ostatak Balkana. EU se, baš kao i BiH, teško nosi s migrantskom krizom, ali i jačanjem utjecaja Turske i Kine. Upravo kao i Rusiju, sve članice ne gledaju isto na “opasnost” od tih regionalnih i globalnih sila. Treba li uopće spominjati kako tri naroda u BiH različito, pa i dijametralno suprotno, doživljavaju Rusiju i Tursku, čak i Kinu? Dovoljno je pogledati samo kako Njemačka forsira izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2, a kako RS agitira za priključak BiH na plinovod Turski tok. Ili kako Mađarska i Slovačka, bez suglasnosti Bruxellesa, uvoze rusko cjepivo. Baš kao što je RS uvezao cjepivo Sputnjik V u BiH.
Čak i na razini simbola i odnosa prema njima, između EU i BiH mogu se povlačiti paralele. “Nametnute” simbole BiH i EU nitko ne ističe i ne doživljava. Svi radije mašu svojim znamenjem i simbolima, dok se službeni europski, odnosno bosanskohercegovački, ističu samo tamo gdje moraju.
Sve ove i brojne druge sličnosti ipak ne znače kako ne postoje i značajne razlike, ali i izgledi da oba projekta – europski i daytonski (američki) – u konačnici budu uspješna. Koliko god slabosti imala, Europska unija najuspješnija je zajednica nastala u modernom dobu. Prednosti i potencijali EU uvelike premašuju probleme i rizike koji stoje pred njim. Zato je EU i dalje najprivlačnija perspektiva jugoistoku Europe, uključujući i BiH. Uspije li kompromisom riješiti svoje unutarnje probleme, BiH bi, kao buduća članica EU, u Uniju kao svojevrsni kapital mogla unijeti formulu za pomirenje nacionalnog i zajedničkog. Time bi od europskog problema postala model rješenja i za neka pitanja koja nagrizaju EU. Nažalost, BiH još nije dio Europske unije zato što ona u svojoj kompliciranoj strukturi previše sliči njoj. I što joj više sliči, sve joj je dalje.•