Velike ličnosti poslije smrti obično doživljavaju sudbinu svoga djela: cijena im raste ili pada ovisno o tome što se događa s njihovom ostavštinom. Franjo Tuđman izmiče toj kategorizaciji; Hrvatska se poslije njegove smrti nije proslavila, a na njega sve više misle i oni koji za njim nisu previše plakali. Kad je umro prvi hrvatski predsjednik, nije među Hrvatima bilo nikakvog transa ni histerije; to se najviše može pripisati sazrijevanju građana koji su svoje omiljene političare mogli racionalno odvojiti od božanstva, kakvom su se posljednji put masovno klanjali 20 godina ranije. Kod Titove smrti bilo je i straha – što će biti s državom, hoće li se raspadati u ratu, a bilo je i nade da dolazi bolje i slobodnije vrijeme. Obistinilo se i jedno i drugo.
S Tuđmanom je bilo manje straha: Hrvatska je u desetljeću ratne demokracije ipak izgradila nužne državne institucije da mogu osigurati mirni izlazak iz tuđmanizma, a odgojila je i garnituru političkih ličnosti koje su prijelaz u posttuđmanovsko vrijeme mogle provesti bez većih potresa. Bilo je i legitimne zabrinutosti građana kako će mlada hrvatska država funkcionirati bez svoga osnivača i može li – oslobođena ranoga tereta – ostvariti zdravije, pravednije i uspješnije društvo. To je bilo jedno od velikih Tuđmanovih obećanja koje se još nije obistinilo ni s njegovim nasljednicima. Tuđman je Hrvatima ostavio državu; trebalo je, poslije njega, u Hrvatskoj izgraditi pravnu državu. Operacija se površinski činila lakom; na toj lakoći, pravna država šepa na obje noge. Za dva desetljeća i 365 dana, koliko je prošlo od njegove smrti, Franjo Tuđman stekao je u Hrvatskoj više povjerenja nego što je izgubio u 10 godina vlasti. U odsustvu, blaže mu sude i oni koji su ga osuđivali dok je vladao, što zbog njegove autoritarnosti, što zbog otimačine javnih dobara koju je puštao naočigled zgranuta puka. Nešto tome i nasljednici pridonose: Tuđman je dosađivao poglavarskim lentama, generalskom uniformom i prestrogim gledanjem na podanike i protivnike; njegovo preozbiljno shvaćanje vlasti s distance se čini prihvatljivijim ukusima običnih smrtnika od neodgovornosti koja ih danas odasvud bombardira. Kako drukčije objasniti da se prvi hrvatski predsjednik drži puno bolje od modela na kojem je funkcionirao, na kojem je pobjedonosno vodio političku borbu, prvo za vlast, a potom za državu? U desetljeću svoje vladavine on je uspio postići da ga hrvatska politika ni mrtvoga ne može istisnuti s čela: pamti se da je stvorio državu u Hrvatskoj. Nije to malo za narod koji je o tome sanjao deset stoljeća. Nije je izvukao iz šešira, mađioničarski, nego u političkoj borbi, s mnogo žrtava za koje se, ruku na srce, njega smije najmanje teretiti.
Tuđman je pobijedio i u miru, na biralištu, i u ratu, na borilištu. Uz sve što se Tuđmanu može zamjerati, i onda i danas, mora mu se priznati da je u svome političkome programu imao ideju hrvatske suverenosti, tj. države; i drugi su političari u prve slobodne izbore ušli pod istim uvjetima: nisu nastupali s istim planom. Tuđman je najbolje prepoznao što se sve iza brda valja, i tome je podredio svoju borbu; mogla je ona i drukčije završiti da je on dijelio narod koji je dotad bio jako podijeljen, po mnogim crtama. Njemu su i politički protivnici, koji su ga u početku otrovno napadali za „opasne namjere“, ubrzo priznali da je svehrvatskim pomirenjem otklonio unutrašnji rat među Hrvatima i pripremio narod na borbu od vanjske agresije.
Mogu Tuđmana i dalje napadati i slijeva i zdesna, i nalaziti za to opravdane razloge; on će, ipak, stajati u središtu hrvatske politike u dramatičnom vremenu izlaska Hrvatske iz Jugoslavije. Global je na njegovoj strani; mnogi detalji i dalje svjedoče protiv njega, sa sve slabijim kapacitetom razaranja njegova povijesnog lika i djela. Tko drži do toga da se svaki narod konačno potvrđuje u državi, uz jezik i teritorij, mora visoko honorirati Tuđmanovu državotvornu borbu u ukupnoj hrvatskoj povijesti. Stvorio je državu u Hrvatskoj: nije bila ni završena, ni savršena; njegovi nasljednici nisu još od Hrvatske stvorili državu po mjeri svojih građana. Nije ni njezin osnivač nedužan što država nije bolja; drugi su dužniji narodu što nije dobio više. Među Hrvate ušao je Franjo Tuđ man 1990-ih godina kao Mojsije koji će ih iz Jugoslavije izvesti u obećanu zemlju. Titova generala podržali su nacionalisti jer nisu mogli istaknuti drugog favorita, da ne bi pokvarili izglede kod demokratskih snaga, i u zemlji i izvan zemlje; bivšeg komunista prihvatili su antikomunisti jer u drugoj postavi nisu mogli računati na pobjedu protiv komunizma; priključili su mu se i brojni ljevičari iz propale komunističke partije koji su u njegovu programu hrvatske suverenosti vidjeli platformu na kojoj se i oni mogu spasiti.
Trebalo je balansirati između nemalih opasnosti i velikih nada koje su se ukazivale: nad Hrvatskom je kružio bauk velikosrpske agresije i visio Damoklov mač obnove propale hrvatske države; s njime su mahali napadači iz Beograda, da opravdaju svoju agresiju, time su plašili stanoviti krugovi na europskome zapadu, da spriječe izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, a time su hrvatskoj borbi štetu nanosili određeni krugovi u samoj Hrvatskoj, da se mogu uključiti u borbu za vlast. Nekadašnji antifašist bio je svjestan takve opasnosti za vjerodostojnost njegove borbe za hrvatsku neovisnost; ostavio je o tome svjedočanstva kakva ni jedna vlast poslije njega, ni lijeva ni desna, nije tako radikalno formulirala platformu protiv ustaških ostataka i nacističkih simbola. Bilo je u Tuđmanovu političkom programu i nešto osobnoga iskustva; ipak je on ratovao s petokrakom na glavi, a protiv onih koji su bili „za dom spremni“. Antifašizam je odvajao od komunizma kako ne bi ispalo da prodaje rog za svijeću.
U bitnome nije radio kompromise. I za Tuđmana ostao je model vlasti koji nije bilo lako mijenjati. S HDZ-ovim „vitrom“ i Ivo Sanader je lakše pobjeđivao nego što su to okolnosti mogle pretpostaviti; građani su se na biralištu izjašnjavali o Hrvatskoj i kad ona više nije bila ugrožena. Kult šefa ovisio je i o ličnosti šefa: Tomislav Karamarko prvi je pokušao iz šefovske pozicije izvesti potpuni zaokret i gurnuti HDZ u desničarsku stranku; s Tuđmanom je bilo desničara u stranci, ali sam HDZ nije bio desničarski, tako da je Karamarko upao u rupu koju je sam iskopao i postao najveća žrtva neuspjelog desničarskoga zaokreta. Andrej Plenković uočio je da mora mijenjati HDZ kako bi mogao mijenjati Hrvatsku; bilo je to lakše reći nego učiniti. HDZ ima svoje demone, najviše u mentalitetu po kojem njegovi članovi kad dođu na vlast dobivaju vlasništvo nad Hrvatskom. Začuđujuća je kolekcija novih dokaza o zloporabama položaja, usprkos svim zakletvama s vrha stranke da je odzvonilo „starom“ HDZ-u. Jednostavno, HDZ se sporo mijenja da bi se Hrvatska mijenjala brže. Koliko je državnih dužnosnika ugrozilo državu samo posljednjih mjeseci da se mora postaviti pitanje: kako takvi ljudi, i u tolikom broju, mogu isplivati na površinu? I zašto najviše na toj strani, gdje je vlast (i novac)? Tuđman je izazvao dva problema: otvorio je stranku i državu za kadrove iz bivšega režima a nije proveo lustraciju da se ne bi švercali stvarni udbaši i drugi progonitelji; primao je pojačanja šakom i kapom, a nije imao filtre da zaustavi karijeriste i profitere. Problem je lako detektirati, i politički i psihološki: dio ljudi iz vlasti misli da ima veća prava na državu; ne razumiju da su od naroda dobili veću odgovornost.
Od početka se taj sindrom uvlači u HDZ, s previše ljudi koju su govorili o Hrvatskoj, a mislili na sebe. Nisu HDZ-ovci dobili državu u vlasništvo; dobili su, kao i druge stranke, državu na upravljanje. Privatizacija je najveći istočni grijeh tuđmanizma i hrvatske države. Znalo se da Franju Tuđmana opsjedaju velike povijesne teme i da o ekonomiji ne zna puno više nego što može zaključiti za stolom koji priprema supruga Ankica. Čudno je, ipak, da ga je mogla uvjeriti – ili prevariti – svaka šuša s pričom o kapitalizmu koji počiva na nekoliko stotina bogatih obitelji. On je zagrizao grešnu jabuku, ne vidjevši da će taj otrovani zalogaj zatrovati cijeli narod: u privatizaciji je stvorena kolosalna nepravda za koju će svi koji se njome nisu okoristili reći da se za nju nisu borili. S društvenim se vlasništvom nije moglo ni na domaće, a pogotovo na vanjsko tržište; bez privatizacije se nije mogla postići potrebna organizacija, a pogotovo motivacija. Ali, postojali su i drugi modeli privatizacije, a ne da bivši direktori postaju novi vlasnici, i upropaštavaju cijela poduzeća.
Nije za Hrvatsku spašena Ina, Pliva pliva u čudnim međunarodnim vodama, osnivač Agrokora postaje državni neprijatelj broj 1… Da nije Podravke i ostataka Končara, moglo bi se zaključiti da u Hrvatskoj nema mjesta za velike tvrtke. Poduzetnički mentalitet nije se bitnije mijenjao, da bi se podignula konkurentna sposobnost hrvatskoga gospodarstva da može dizati standard ljudi. Rat je sve vratio natrag: neke zemlje su s europske periferije skočile ispred Hrvatske, ne zato što su imale mirniju tranziciju, nego zato što su je mudrije provodile. Zato je došlo do blokade gospodarskoga stroja; s društvenim vlasništvom nije se znalo tko pije, a tko plaća; s promjenom vlasničke strukture, zna se tko pije, a sve više i tko plaća. Ali, što se slavi? Posljednje mjesto na europskoj ljestvici! Za Tuđmana je pomirba bila patent za očuvanje mira između dviju hrvatskih polovica koje su se nepomirljivo dijelile na prošlosti i na ideologiji. Da je pustio hrvatsko-hrvatski sukob, teško bi bilo hrvatske države; agresori bi pokupili mrtve i proglasili svoju vlast! Kao povjesničar, bio je svjestan da se o povijesti može svaditi cijeli život, i da se svađe nastavljaju generacijama, ako se ne uspostavi red među zavađenim činjenicama; kao partizan, znao je tko je bio tko u ratu i što je za hrvatsku ideju, prihvatljivu demokratskom svijetu, trebalo srediti da se povijest, ni jedna ni druga, ne bi ponavljala ni kao tragedija ni kao farsa; kao političar i državnik, bio je načistu da nova država ne može uspjeti ako se Hrvati ne ujedine.
U zanosu stvaranja nacionalne države, i uz opasnosti koje su dolazile s velikosrpske strane, iz Beograda i njegovih hrvatskih filijala, Tuđman je znao zapostavljati provjereni poučak da stabilna hrvatska država počiva na stabilnim hrvatsko-srpskim odnosima. Čitaju li se vrlo vrijedni Kuharićevi zapisi, vidi se koliko je hrvatski poglavar bio pod utjecajem duhovnoga vođe kad je ideju oprosta uvrštavao među kategoričke političke i etičke imperative pobjedničke države. Što vrijeme odmiče, čini se da i u nekim HDZ-ovskim krugovima, osobito bivšim, nema razumijevanja ni za Tuđmanovu ideju međuhrvatskoga pomirenja, ne bi se, inače, toliko udbaša i ustaša naganjalo po javnim prostorima, ni za njegovu ideju oprosta, ne bi se na Srbe gledalo s tolikim sumnjama. Potvrđuje se i na tome da je Tuđman ostavio nedovršeno djelo koje se i zbog takvih crno-bijelih pristupa čini sve nesavršenijim.
Ako se o Tuđmanovoj državi govori sve više da je neuspješna, i s argumentima koji nisu za odbacivanje, onda se misli prije svega na to da u prvih 30 godina nije ostvarila standarde koje su njeni osnivači obećavali, a Hrvati očekivali. Hrvatska zaostaje, to je evidentno: da se vrati na svoje mjesto, nije dovoljno deset dobrih zapovijedi za brzi oporavak, potrebno je više od stotinu lijepih želja. Na prvome mjestu, trebalo bi probuditi onu polovicu birača koji na dan izbora spavaju; tiha većina drži ključeve budućnosti. Trebalo bi prodrmati vladare da ne umišljaju da su u Švedskoj; Hrvatska se ne miče sa svoga mjesta. A za početak, sve bi trebalo uvjeriti da hrvatska budućnost nije u njenoj prošlosti, kako se ne bi stvarao novi pokret da se vrati duh Franje Tuđmana i da će mu sve biti oprošteno. Tuđmanovo je vrijeme prošlo; problem je što novo sporo dolazi.