Kad ima volje, ima i načina, što je pokazala hrvatska rukometna reprezentacija na prvenstvu Europe u Poljskoj, pobijedivši domaćina s čak 14 golova razlike (trebalo je 11), gurnuvši ga u aut, a moćne Francuze poslala kući prije polufinala! Pa se pojavila i fora u kojoj Francuz pita Poljaka koliko je sati, a Poljak odgovori:
- 23:37.
- Vrijeme nam je onda poći kući – zaključi Francuz.
- Ti možeš kući, a ja ne idem dalje – uzvrati Poljak.
A veliki Karabatić Francuzima se hvalio kako mu je otac iz Hrvatske. Golemi obol tom hrvatskom sportskom podvigu dali su i momci Hercegovci. I Hercegovina mnogima može reći sve odakle im je prezime. Nanovo su se potvrdile davne riječi što ih izreče Horacije: “Pomiješajte malo ludosti u svoje ozbiljne planove! Divno je biti šašav u pravom trenutku.”
Opet se na djelu pokazala ona: Tko hoće, nađe način, tko neće, nađe izgovor. Tko ima samo jedan posto šanse, a dadne 150 posto od sebe, jedan posto pretvori se često u 51 posto. Ako ga još pomogne dragi Bog, onda je to već sto posto. Čudo jedno! Kad se postupa na način hrvatskih Kauboja, moraš ih voljeti ako i izgube od sretnijeg ili za nijansu spretnijeg. Sve u vezi s hrvatskim rukometašima na Europskom prvenstvo ne vrijedi samo u sportu koji je često odraz stanja u društvu. To je pouka i za politički establišment u Bosni i Hercegovini. Pogotovo sada kada valja početi rješavati domaće zadaće vezane uz put BiH u pravcu EU. Nakon zahtjeva za članstvo u EU, očekuje se i zeleno svjetlo za NATO. Zelena svjetla za EU i NATO dva su svjetlo na kraju bh. tunela. Miro Kovač, ministar vanjskih poslova RH, kazao je da bh. Hrvati mogu biti najbolji mogući motor europskih integracija BiH. No, valja biti na oprezu od novih podmetanja nogu, talizanja daske, poneke maske i slično. Početkom 21. stoljeća u BiH događalo se puno toga sličnog zbivanjima polovinom prošlog. Kao u jednoj anegdoti iz 1948. godine. Naime, u posjetu jednom od tadašnjih jugo-kazamata stigao je uvaženi partijski drug i među robijašima spazio poznatog pisaca. Rukuje se s njim i upita ga:
- Od kada ste vi ovdje u zatvoru?
- Od oslobođenja – objasni mu pisac-uznik.
U realnom vremenu države dvaju entiteta i triju etniciteta postoje neke nerealne računice. Računanja na nešto nerealno sliče jednoj statističkoj “računici”: građanin BiH prosječno godišnje prijeđe tisuću kilometara, a popije prosječno sto litara rakije – građanin BiH troši, dakle, deset litara na sto kilometara! Slične “zaključke” znaju donijeti i oni koji se svojski trude oko toga da zaustave vrijeme. Nastoje zalediti svoju komotnu situaciju, ne mogu se pomiriti s činjenicom da je i BiH već 15 godina u 21. stoljeću i trećem tisućljeću. Po “logici” nekih politikantskih račundžija u BiH “izračuna” se i ovako nešto: Na Sajmu knjiga prodano je rekordnih 27.400 ćevapa! Nerealno računanje vremena prijeti da se za BiH u realnom vremenu može reći nešto slično onome što vrijedi za junaka novog doba: Chuck Norris pojeo sutrašnji kruh!
Bilo kako bilo, vjerujemo da bi u buduće trebalo biti bolje. Nadamo se da se sužava prostor onima kojima je samo ovako dobro. Pa neće pripadnik jedne manjine koja je obespravljena i u takozvanim najdemokratskijim zemljama Europe odgovoriti kad su ga pitali: - Kad će biti bolje?
- Pa bolje je bilo – odgovorio je.
Vidi se s Mjeseca da se mnogo toga u BiH mora konačno nazvati pravim imenom. I vrapci na krovovima dviju škola pod jednim krovom i jednih škola pod dva ili tri krovova znaju da se puno toga u BiH naziva krivim imenom. Kao što mnogi u BiH kćer zovu sinom, a na sina viknu:
- Konju jedan!
Previše je onih koji se u BiH prave prepametnima, a zreli su za brojne lekcije i bukvice koje im treba očitati. Kao studentica jednom nadobudnom mladiću:
- Lijepa djevojko, što studiraš? - upita nadobudni.
- Studiram medicinu - odgovori djevojka.
- Odlično, curi mi nos, što da radim? - nastavlja on.
- Obriši ga – uzvrati ona.