Prije četiri godine, na istoku, zapadu, sjeveru i jugu našeg kontinenta zahuktale su se pripreme za odlazak na Europsko nogometno prvenstvo 2016. godine. Dok su se nacionalne ekipe brižno pripremale za veliki sajam svega i svačega, moćne i manje moćne države razmišljale su o tomu kako se dokopati prava na organizaciju smotre jednog suvremenog fenomena zvanog - nogometna lopta.
Razmišljali su i smišljali kako se dočepati organizacije Europskog nogometnog prvenstva, zajamčene dobiti koja se mjeri stotinama milijuna svježih eura i kako na najbolji način predstaviti kulturne, turističke i gospodarske potencijale svoje zemlje.
Organiziranje velikih sportskih manifestacija postala je stvar nacionalnog prestiža, pa i male zemlje znaju zagristi u ovakve projekte i grubo pogriješiti.
U vrijeme održavanja Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj, pod svaku cijenu, građene su velike i raskošne sportske dvorane. Rukometno prvenstvo trajalo je petnaestak dana, pobjednici su uzeli pehare i medalje te otputovali svojim kućama, a sportske dvorane ostale prazne i puste. S njihovim nevoljama ni velika gospodarska središta ne mogu izići na kraj.
Nakon “grijanih” izbornih kuglica i tko zna čega još ispod njih, organizacija Europskog nogometnog prvenstva 2016. godine pripala je zemlji galskih pijetlova - zemlji koja je nekoliko desetljeća u vrhu nogometnog svijeta i u vrhu najviših civilizacijskih postignuća. Velike i male zemlje gradile su stadione, tražile najbolje trenere, stvarale optimalne uvjete kako bi se i njihova nacionalna vrsta našla među tridesetak najboljih. Slavili su oni koji su se plasirali i sa svojim sportskim draguljima pošli put Francuske, a još više tugovali oni čijih nogometaša tamo nema, čije se zastave ne vijore, čije se himne ne sviraju i ne pjevaju.
Kada je njezino veličanstvo - nogometna lopta krenula s centra, za njom se pokrenulo cijelo gospodarstvo jedne zemlje, njezine zračne i pomorske luke, autobusni i željeznički kolodvori, hoteli i restorani, trgovački centri, tisuće novinara i televizijskih izvjestitelja. Pokrenulo se sve što prati jedan ovako veliki sportski i društveni događaj. Rijeke navijača odjevene u nacionalne boje krenule su put francuskih graničnih prijelaza i zračnih luka, oči cijelog svijeta uprte su u sajam sportskih, turističkih, političkih i svih drugih nadmetanja.
Uz velike sportske događaje okupljaju se stotine tisuća različitih ljudi. Neki su bolesni i frustrirani, neki nesretni i razdražljivi, pa im je otvoreni prostor stadiona jedinstvena prilika da iz njih progovore bijes i nezadovoljstvo. O postupcima navijača pišu ozbiljna novinarska pera, raspravljaju ugledni sociolozi i politolozi, a na koncu svemoćna UEFA, bez pravnog temelja, presuđuje novčanim kaznama, ponekad teškim stotinu tisuća svježih eura. U uvjerenju da je ovo vrijeme polupanih lončića, da ono zahtijeva ozbiljnu analizu, odlučio sam čitateljstvu ponuditi svoje razmišljanje. Ono će početi od fenomena zvanoga - hrvatska nogometna reprezentacija.
S prostora bivše zajedničke države niti jedna nogometna reprezentacija nije se uspjela plasirati na Europsko nogometno prvenstvo 2016. godine. Natjecale su se Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija.
Nitko nije uspio, a svi su to željeli.
Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je simpatije nogometnog svijeta, pa i najveći nogometni autoriteti govore da je to magija - magija koja oduševljava i koja je dostojna pobjedničkog trona.
Može li ovakav uspjeh kod nekog frustriranog navijača izazvati jal i potaknuti ga na neku nerazumnu radnju?
Prije nekoliko dana u mostarskom hotelu Ero o knjizi sveučilišnog profesora, neuropsihijatra dr. Dragana Babića, govorili su najveći domaći i inozemni znanstveni autoriteti. Listajući stranice knjige i razmišljajući o primjerima koje je profesor Babić ponudio, nikada nisam bio bliže pučkoj izreci:
“Nitko nije toliko lud da od sebe luđeg ne bi mogao naći”.
Promocija knjige bila je prava akademska svečanost, kulturni i društveni događaj koji se pamti.
Sa svojim susjedima Republika Hrvatska ima neriješenih graničnih, političkih i niz drugih prijepora.
Opravdano je postaviti pitanje - je li, možda, neka organizirana radikalna skupina alkoholičara, drogeraša, siledžija i crnokošuljaša nabavila dresove, kape i zastave hrvatske reprezentacije, presvukla se, ušla na stadion s namjerom izazvati nered i na javnoj sceni kompromitirati “mrskoga” susjeda?
Je li možda radikalna skupina čeških navijača kupila istu opremu i u trenutku “potopa” nacionalne ekipe bacila baklje u želji da na taj način izazove prekid utakmice i eliminira hrvatsku nogometnu reprezentaciju iz daljnjeg natjecanja?
Sve je moguće!
Moguće je i to da nijedna od 83 kamere postavljene na splitskom nogometnom stadionu ne registrira nazočnost osoba koje su nasred travnjaka, kao pravi umjetnici, crtali, iscrtavali i estetski dotjerivali svastiku, s jasnom namjerom kompromitacije časne povijesti nogometnog kluba Hajduk, grada domaćina i eliminacije hrvatske nogometne reprezentacije.
Svastiku su ošišali, ona je nestala, a ministru unutarnjih poslova nije nedostajala dlaka s glave, on je još uvijek tu.
Tu je, jer već sutra može zatrebati novo “umjetničko djelo”, nova svastika za novi obračun.
Pitanje do pitanja; svako složenije od onog prethodnog.
Tko se može zakleti da u tijelima međunarodne nogometne organizacije ne postoje ljudi koji se, na ovaj ili onaj način, žele riješiti velikih ekipa malih naroda?
Posljednji događaji govore da u tim “velečasnim“ redovima ima krupnog mita, ozbiljne korupcije i namještanja.
Jedna je priča kada u završnici natjecanja sudjeluju Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, a posve druga kada se u “tim vodama” nađu mali narodi: Island, Hrvatska, Slovačka, Malta. Za organizatore ovakvih sportskih natjecanja profit je zakon, on pripada velikima, a ne malima. To je njihov manifest, oni Sveto pismo ne poznaju.
U ovoj cijeloj priči ostaje pitanje - tko je odgovoran za nesporazume i štetne posljedice koje nastanu na sportskim terenima?
Evo kako je to regulirano u našem pravosudnom sustavu, a tako je i u drugim zemljama bližega i šireg europskog okruženja.
Radi zaštite građana u izvanrednim okolnostima, Zakon o obveznim odnosima (čl. 180 - 184) propisuje odgovornost od opasnih stvari i opasnih djelatnosti. Rizik nastupanja izvanrednih okolnosti proizlazi iz okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili otvorenom, javnom prostoru. Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, odgovornost za štetu nastalu smrću, tjelesnom ozljedom, oštećenjem ili uništenjem imovine fizičkih osoba, snosi društveno-politička zajednica čija su tijela, po važećim zakonskim propisima, bila dužna spriječiti takvu štetu.
Prema tome, Europska nogometna organizacija i francuska država, po univerzalnom principu objektivne odgovornosti, dužne su naknaditi štetu hrvatskom, poljskom, ruskom i svakom drugom nogometnom savezu, jer nasilje nisu spriječile, a kao organizatori bile su to dužne učiniti. Zbog svojih propusta ne mogu drugog kažnjavati i tako u svoju blagajnu dodatno zgrtati stotine tisuća svježih eura.
Tako je i drukčije biti ne može!