Svaki grad ima svoj simbol i nešto po čemu je prepoznatljiv. Netko se hvali građevinama, parkovima, izletištima, a netko ljudima koji taj grad čine. Mostar spada u ovu posljednju kategoriju, a čovjek - simbol grada na Neretvi bez sumnje je Aleksa Šantić, piše Večernji list BiH.
Posjeti Mostaraca
Aleksa Šantić jedan je od najpoznatijih pjesnika novije lirike. Rođen je 1868. godine u srcu Hercegovine, Mostaru, gdje je proveo i veći dio svog života. Otac Risto rano je umro pa je skrb nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata Peru i Jakova te sestru Radojku.
U povodu 150 godina od rođenja najvećeg mostarskog pjesnika krenuli smo u potragu za postojanošću njegova lika i djela u Mostaru. Kuća u kojoj se Aleksa rodio dično stoji na Brankovcu bez ijedne slike ili spomena na njega, a tu je utaborena Evanđeoska crkva. Grad nije imao dovoljno novca kako bi otkupio Aleksinu kuću i od nje napravio muzej ili spomen-kuću.
No, srećom, Aleksa je imao još jednu adresu. Neshvaćen od roditelja i rodbine koji nisu imali razumijevanja za njegov veliki talent, Aleksa se seli u kuću svog prijatelja i pjesnika Svetozara Ćorovića koji je oženio njegovu sestru Radojku. Na toj adresi Aleksa piše svoje najpoznatije pjesme, u njoj sazrijeva, odrasta i na kraju i umire.
Posjetili smo njegovu spomen-sobu “Ostavština Alekse Šantića” u Ćorovića kući u mostarskom naselju Luka, koja je formirana 1968. u povodu 100. obljetnice rođenja Alekse Šantića, kao i sam odjel za književnost u sklopu Muzeja Hercegovine. Njegova radna soba odnosno spomen-soba izložena je i otvorena javnosti, ali, kako doznajemo, najmanje je Mostarci posjećuju. Uglavnom su to dječje ekskurzije kako iz Bosne i Hercegovine tako i zemalja regije. Spomen-soba je jedna mala prostorija od desetak kvadrata u kojoj dominira Aleksin radni stol, originalna ikona iz rodne kuće, nekoliko Aleksinih štapova uz pomoć kojih je hodao u poznim godinama te ono po čemu je ostavio neizbrisiv trag - njegove pjesme, pisma i dopisi. U principu, u ovoj sobi postavljeno je sve iz zbirke Muzeja Hercegovine koja se zove “Ostavština Alekse Šantića”. Ona je postavljena prema vrsti, tako da imate pregled fotografija, dokumenata, Aleksina prevoditeljskog rada, kao i segmente dopisa, pisama i razglednica. Također, postoji i korespondencija s književnicima onog razdoblja, s izdavačkim kućama u Češkoj i diljem Europe.
U drvenim policama prekrivenim zaštitnim staklom izložena su izdanja njegovih knjiga koje su objavljene u vremenu dok je još bio živ te primjerci časopisa “Zora”, koji je pokrenuo zajedno sa Svetozarom Ćorovićem u Mostaru, kao i rukopisi pjesama koje su objavljene u nekim izdanjima. Prije tridesetak godina ova spomen-soba je imala više eksponata, ali, nažalost, jedan dio je uništen u ratu, a jedan spašen i trenutačno se nalazi u depou Muzeja Hercegovina, među kojima su krevet Alekse Šantića i njegova dnevna soba.
Dvije najveće ljubavi
Dovoljno je baciti pogled na sve izložene eksponate i stvorite sliku o velikom pjesniku, gospodinu i umjetniku kakav je zapravo i bio. Ludi zaljubljenik u stihove, poeziju, načitan i obrazovan, čovjek koji je živio ispred svog vremena, a opet bio neizlječivo zaljubljen u to isto vrijeme kojem je pripadao. Bio je kozmopolit, pjesnik čije pjesme žive, pravi građanin sa širokim pogledom na svijet. Mostar je kod njega budio posebne osjećaje, nikad ga nije napustio. U njemu je prve stihove napisao, tu je radio, živio, ljubio i patio. Borio se s vremenom društvenih promjena na prijelazu iz 19. u 20. st., a ponajviše s čežnjom. Upravo zbog nje napisani su najljepši Aleksini stihovi. Njegov stvaralački rad se očitovao u ljubavnim i rodoljubnim stihovima, a dvije najveće ljubavi opjevavao je u stihovima cijeli svoj život - žene i domovinu. Kada je 2. veljače 1924. preminuo, Mostar je bio u crnini. Na kućama su visjele crne zastave, a pjesnikov lijes su nosili članovi Srpskog pjevačkog društva Gusle i hrvatskog Hrvoje. Pet kilometara duga povorka prolazila je kroz Mostar, a ljudi su došli iz svih krajeva Hercegovine odati posljednju počast ovom velikom čovjeku i pjesniku. I skoro 100 godina nakon njegove smrti takav pogreb Mostar nije vidio. Mostar, koji je opjevavao, možda više ne postoji, ali zato Aleksa, iako ima samo jednu sobicu u Ćorovića kući, itekako postoji u ovom gradu. Šantić je prije 150 godina tiho, ali čežnjivo i svojeglavo, baš kao u svojim pjesmama, ušao u ovaj grad i u njemu ostao zauvijek, jednako kao što je Mostar zauvijek ostao u njemu.•