U kulturnom životu Širokog Brijega i Hercegovine značajno mjesto pripada Blanki Kraljević, prosvjetnoj djelatnici, novinarki, književnici te organizatorici, suradnici i sudionici kulturnih manifestacija. Blanka Kraljević rođena je 24. svibnja 1964. u Mostaru. Osnovnu školu i opću gimnaziju završila je u Širokom Brijegu, a diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zadru 1988. godine. Nakon desetljeća bavljenja novinarstvom počela je raditi u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Objavila je četiri knjige: leksikon “Širokobriješka književna čitanka” (2013.), knjigu priča “Priče o sovi i ševi” (2018.), knjigu pjesama “Moja preobraženja” (2021.) i knjigu priča “Granice u glavi” (2023.). Pokrenula je i uređivala časopise “Dominik” i “Vitko”. Organizira književne susrete “Na kavi s književnikom” i “Tulum slova”. Članica je i bivša predsjednica širokobriješkog ogranka Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Razlozi su to za razgovor u Večernjem listu.
Gojko Jelić je na predstavljanju knjige pjesama Ane Buntić Ćavar kazao da “Širokobriješka književna čitanka” može krenuti s drugim, dopunjenim izdanjem jer se od njezina izlaska na širokobriješkoj književnoj sceni pojavilo 20-ak novih imena. Vi ste autorica Širokobriješke književne čitanke. Što možete reći o tome?
- Iako je vjerojatno većini Širokobriježana promaknula ispod radara “Širokobriješka književna čitanka”, zamijećena je ponajprije kod književnika koji su u njoj predstavljeni i u jednom broju susjednih sredina koje su potaknute ovom knjigom izdale slične projekte. Upravo stoga, a i zbog činjenice da knjige odavno nema na tržištu, izdavač i autorica razmišljaju o izdavanju drugoga proširenog i dopunjenog izdanja i ozbiljno se pripremaju već gotov projekt predstaviti lokalnim vlastima na koje računaju u pomoći oko financiranja. Ni prvo izdanje čitanke nije bilo pretjerano luksuzno, pa vjerojatno neće ni drugo, iako računam da će ovaj prošireni dio obuhvatiti trećinu prvog izdanja, što znači da će se broj stranica primaknuti broju 300. To je neka moja pretpostavka, ali točan podatak znat ćemo tek kad se knjiga prelomi. Znači, čitanka je daleko od luksuza, ali to je izdanje koje traži i kvalitetniji papir i tvrdi uvez, što dodatno povećava ionako visoke troškove tiskanja, a samim tim nadmašuje mogućnosti širokobriješkog ogranka Matice hrvatske. Stoga matičari vjeruju u pomoć lokalne zajednice, koja je uvijek imala sluha za pomoć u financiranju ozbiljnih projekata koji pridonose razvoju grada i županije. “Širokobriješka književna čitanka” objavljena je prije 11 godina i logično je da se u tom vremenu pojavilo poneko novo ime, a zahvaljujući ponajprije projektu našega Matičina ogranka “Moja prva knjiga - Tomica Penavić”, prema mojoj evidenciji, pojavilo se devet novih imena (Tomislav Kvesić, Franjo Skoko, Ana Soldo, Franjo Mikulić Jukić, Andrijana Marić Paljuha, Marina Mikulić, Ana Buntić Ćavar, Bernarda Crnjac Lasić i Zvonimir Mandić). Ideja nije nova, nastala je 2015. kad je Željka Šaravanja uredila 14. broj Vitka, u kojem je na njezin prijedlog uvedena rubrika “Mala širokobriješka književna čitanka”, stoga što je uočila određen broj autora koji su se pojavili nakon što je objavljeno prvo izdanje čitanke. Čitanka je moja prva knjiga i rađena je neposredno pred smjenu na čelu Ogranka pa mi je bio bitno skraćen rok za provođenje svih zamisli, što ću u drugom izdanju pokušati promijeniti. Želja mi je bila da čitanka izgleda kao antologija: da je autor predstavljen reprezentativnim brojem djela, a upravo zbog te brzine njezino prvo izdanje više je leksikon u kojem su popisani autori pronađeni u mojim izvorima. Bilo je to kad je nakon tri uzastopna mandata s čela Ogranka otišao Predrag Kožul, koji ga je podignuo na višu razinu. Isto je, samo na drugi način, nastavio njegov nasljednik Gojko Jelić. U toj brzini kojom sam završavala knjigu promaknulo mi je jedino ime Uzarćanina Jure Zovke jer, iako je njegova knjiga memoarske proze “Križni put i 20 godina robije” objavljena još 1997., njegovo ime nisam pronašla ni u jednom izvoru kojim sam se služila. Isto tako, osim novih imena, promijenili su se brojni podaci u životopisima jer je jedan broj autora preminuo, a drugi su objavili nove knjige. Najviše je novih autora iz spomenutog književnog natječaja koji će, uz 85 imena iz prvog izdanja, činiti pristojan broj. Neki će autori ući u drugo izdanje čitanke bez sudjelovanja u književnom natječaju, a to su fra Željko Barbarić, Mila Stanković, Miro Naletilić, Marijana Jurilj, Vinko Kvesić, Mirjana Barać, Jozo Kožul, Blanka Kraljević, don Stanko Lasić, Vesna Mandić, fra Vjekoslav Lasić, Renata Naletilić, fra Mladen Rozić i Tina Primorac. U drugom, dopunjenom izdanju za sada ušli bi Mirjana Barać, fra Željko Barbarić, Ana Buntić Ćavar, Bernarda Crnjac Lasić, Marijana Jurilj, Jozo Kožul, Blanka Kraljević, Tomislav Kvesić, don Stanko Lasić, fra Vjekoslav Lasić, Vesna Mandić, Zvonimir Mandić, Andrijana Marić Paljuha, Franjo Mikulić Jukić, Marina Mikulić, Miro Naletilić, Renata Naletilić, Franjo Skoko, Ana Soldo i Mila Stanković.
Prvo izdanje čitanke nije se bavilo vrednovanjem objavljenih knjiga pouzdajući se u recenzente koji su im dali prolaznu ocjenu prigodom tiskanja. U međuvremenu primjetan je književni napredak pojedinih autora, čime se stvara prostor povećanju broja njihovih tekstova. Bez obzira na to što je predsjednik Ogranka Gojko Jelić na predstavljanju knjige pjesama Ane Buntić Ćavar spomenuo mogućnost drugog izdanja i iako je to moja dugogodišnja želja, prije nego krenemo u ostvarivanje toga, moram razgovarati s izdavačem kako bih ustanovila možemo li uskladiti namjere i želje. Također mi je obveza razgovarati sa suradnicima iz prvog broja: urednikom fra Antom Marićem i ocjenjivačima, Antom Kraljevićem i Markom Tokićem, te autoricom naslovnice Kristinom Ćavar jer mi je suradnja s njima bila dragocjena. Voljela bih da nastavimo suradnju.
Koliko je književna nagrada “Tomica Penavić – moja prva knjiga” širokobriješkog ogranka Matice hrvatske doprinijela širenju širokobriješkog književnog kruga?
- Da, Gojko Jelić, koji je već treći mandat na čelu širokobriješkog ogranka Matice hrvatske nije uradio ništa drugo nego pokrenuo književni natječaj kojim omogućuje književnim početnicima, mladim ljudima, izdavanje prve knjige, a znamo da je uradio još puno toga, zadužio je širokobriješku književnu scenu. U njegova tri mandata objavljena je impresivna brojka novih naslova, pa ako je poneki izbor bio i diskutabilan, većina objavljenih naslova opravdala je svoje objavljivanje. Nadam se da su ovi nagrađeni mladi ljudi svjesni činjenice koliko su u povlaštenom položaju u odnosu na vršnjake iz sredina u kojima samostalno kreću u izdavačke projekte. Naime, na početku književnog puta velika briga manje je potraga za sponzorima tiskanja. To je sigurno velika pomoć mladom književniku.
Možete li posebno izdvojiti neka od novih imena?
- Neke od tih mladih ljudi dobro poznajem jer ih pratim od gimnazijskih dana, za neke sam samo čula, a neke ne poznajem uopće, pa ne bi bilo korektno isticati koga samo zato što sam ga bila u prigodi pratiti. Mladi su i pred njima je sve vrijeme ovoga svijeta. Ono će potvrditi njihovu vrijednost. Preporučila bih im da ne žure s izlaskom u javnost jer riječi prolaze, a napisano ostaje. A o ukusima se, kako znamo, ne raspravlja. Ako se odluče nastaviti baviti pisanjem, onda ih čeka puno rada, prije svega čitanja drugih autora, najprije klasika hrvatske i svjetske književnosti. Inače, mislim da za svakoga tko piše ima mjesta pod književnim nebom. Zato je sreća da su nam ukusi različiti.
Rekli ste nam da ste trenutačno najviše zaokupljeni pisanjem svog romana. Kada bi vaše najnovije ukoričeno književno ostvarenje moglo ugledati svjetlo dana? Ponešto čitamo na Facebooku.
- Prije pet godina zapravo sam napisala taj roman koji je dugo bio bez imena. Napisala sam ga u dahu jer sam dugo o njemu razmišljala. Ne mogu reći da sam imala gotov plan i po poglavljima, ali sam znala što želim ispričati. I ispao je na kraju jedan društveni roman koji prati skupinu mladih ljudi s ovih prostora (mjesto nije posebno naglašeno) u razdoblju prije, za vrijeme i nakon rata. Podnaslov mu je “Priče o ljubavi i odrastanju”. Dakle, jednim je dijelom smješten u doba posljednjeg rata, ali nije ratni roman. Najviše me je zanimalo koliko nas je taj rat promijenio i napravio od nas druge i drugačije ljude. Ono što nam je prije rata bilo nezamislivo, što smo smatrali nedopustivim i problematičnim, u ratu smo prihvatili kao normalno. Tko više, tko manje. Do čovjeka je. Nisu bitna imena jer u ovom slučaju ne određuju ništa nego čovjeka koji ga nosi. Svatko od nas odgovara za svoje postupke. Mi koji smo rat proživjeli znamo kako je i koliko bilo teško. Tako je i mojim likovima, uz duboki uzdah, često jedino preostalo pomisliti: “Sve će ovo jednom biti jučer”. Proći će. Sve prođe. I lijepo i ružno. Nisam likove “kopirala” iz stvarnosti, ali u svakom od njih vjerojatno se našlo ponešto iz moga životnog iskustva. Trenutačno je na provjeri. Zapravo ga čitaju tri moja prijatelja iz književnih krugova koja će mi svojim savjetima i prijedlozima pomoći da bude što zanimljiviji. Jedan od njih mi je već napisao i osvrt i postao prvi ocjenjivač. Ubacujem u gotov materijal njihove primjedbe i tek kad to završim, bit će spreman za drugu ocjenjivačicu. Neću se žuriti, ako ga objavim do konca 2025., bit ću zadovoljna.
Bili ste profesorica u širokobriješkoj Gimnaziji fra Dominika Mandića, novinarka u više medija, a uređivali ste časopis “Vitko”, uređujete školski list “Dominik”… Pišete i recenzije, vidimo vas često u ulozi predstavljača knjiga i, naravno, pišete te kao autorica sudjelujete na književnim večerima. Kako sve to uspijevate?
- Još uvijek sam profesorica, ali već dugo ne predajem u učionici, nego sam u školskoj knjižnici. To nije posao koji volim i koji me ispunjava kao rad u učionici iako sam realna i znam da mi je manje stresan i težak. Ništa se u knjižnici puno ne događa, nema akcije, što ponekad zna biti užasno frustrirajuće, pogotovo za nekoga tko je godinama živio nenormalno brzim ritmom. Bila sam dopisnica Oslobođenja, Večernjeg lista i najdulje Slobodne Dalmacije. Istodobno sam pisala za lokalni dvotjednik Vrisak i tjednik Hrvatski list. Povremeno sam se javljala za Radio Ljubuški, a surađivala sam i u lokalnoj periodici – Kršnom zavičaju i Našim ognjištima. Nisam se dugo bavila novinarstvom, ali sam u tom vremenu objavila jako puno tekstova jer sam u onim najgorim ratnim godinama mjesečno često imala između 45 i 60 objavljenih tekstova. Tko zna kako funkcionira dnevni list, shvatit će kako je bilo izdržati taj tempo. Ušla sam u taj svijet potpuno nespremna, zapravo, čekajući svoj stalni posao u struci, ali s vremenom mi se uvukao pod kožu. Tako da sam, kad sam konačno dobila posao u Gimnaziji fra Dominika Mandića, odmah pokrenula novinarsku sekciju i počela izdavati školski list “Dominik”, koji će sljedeće godine izaći 30. put. I kad sam 1999. na čelu širokobriješkog ogranka Matice hrvatske naslijedila profesora Jerka Ivankovića, ubrzo sam sa skupinom suradnika pokrenula časopis “Vitko”.
Sjećamo se književnih večeri “Tulum slova” u širokobriješkoj Gradskoj knjižnici u vašoj organizaciji.
- Taj usporeni i prilično nezanimljiv rad u knjižnici pokušavam osmisliti organizirajući s kolegicom iz knjižnice Marinom Ćeškić književni susret “Na kavi s književnikom”. Upriličile smo šest takvih kava (Ante Kraljević, Mijo Tokić, Ivan Sivrić, fra Vendelin Karačić, fra Ante Marić i Zvonimir Đona Mikulić), književnih druženja koja su bila iznimno dobro posjećena i prihvaćena. Mi pozovemo u goste književnika i s kolegicom Anicom Šušak, voditeljicom recitatorske sekcije, osmislimo program. I zbilja, u opuštenom i ležernom ozračju pijemo kave i razgovaramo o književnosti. Učenici pitaju književnika ono što ih zanima. Pročitamo i poneki ulomak ili pjesmu. Uglavnom, blok sat i veliki odmor, koliko program traje, prebrzo prođu. Nažalost, bili smo prisiljeni prestati s tom praksom otkako smo u prostoru Druge osnovne škole jer za njih više nemamo uvjeta. “Tulum slova” zamišljen je kao popularizacija zavičajnih književnika svih naraštaja i nisam dokraja napustila taj projekt, samo tražim kvalitetne suradnike u organizaciji. Nadam se da ćemo u proljeće sljedeće godine održati jedan takav “tulum”. Razgovaramo da se opet okupimo za Majčin dan i čitamo pjesme posvećene majkama. Imamo takvih prekrasnih pjesama u zavičajnoj književnosti.
Trenutačno ste djelatnica u školskoj knjižnici okružena knjigama. Jeste li zadovoljni zanimanjem učenika za čitanje književnih djela, osim onih iz obvezne školske lektire?
- Nisam imala iluzija o radu u školskoj knjižnici jer sam prije toga deset godina u učionici “ratovala s ljubiteljima lektire” i znam kako sve to izgleda iz prve ruke. S tim se čovjek s vremenom pomiri. Ono s čim se ja nisam i ne mogu pomiriti je opremljenost prostora i stanje stvari na policama. Knjižnica u širokobriješkoj gimnaziji bila je najljepši prostor u cijeloj zgradi koji nije bio odgovarajuće namješten i opremljen. Većina polica za knjige bila je ručne izrade napravljena ranih sedamdesetih godina, a knjižni fond kojim se služilo više od tisuću učenika dviju srednjih škola bio je nedovoljan, zastario i neprikladan. Izdavanje knjiga prakticiralo se primitivno kao da nismo u 21. stoljeću. Računalni program je i dalje nam je visoko na listi želja. Kako je posljednjih dvadeset godina zgrada bila zapuštena i devastirana, nije se moglo ni očekivati da će u knjižnici sve besprijekorno funkcionirati. Najveći je problem to što zgradu dijele dvije škole, pa je uvijek moguće krivca tražiti u onih drugih.
A što vi trenutačno čitate?
- Posvećena sam zavičajnoj književnosti jer, osim rada na čitanci koji, zapravo zahvaljujući rubrici u Vitku nisam ni prekidala, paralelno radim na nečemu čime bih se mogla baviti kad me napusti moja književna muza, a odnosi se na prozna i pjesnička djela zavičajne književnosti, koju nastojim pratiti koliko stignem. Povremeno na profilu na Facebooku objavim ponešto u rubrici “Zato volim čitati”. Već imam impresivan broj književnih priloga u toj datoteci. Ako nađem nakladnika i suradnika u tom zahtjevnom projektu, tko zna, možda bude i neka antologija u budućnosti. Ne stižem čitati koliko bih htjela, pa gasim požare, odnosno čitam kad trebam napisati osvrt ili predstaviti neku knjigu. Tako sam u proteklom mjesecu pročitala knjigu pjesama Ane Buntić Ćavar i novu knjigu Mire Naletilića, leksikon općeg znanja za koji sam mu napisala osvrt. Načelno, nikad ne odbijem napisati osvrt za knjigu, osobito nekome tko je tek na početku jer znam koliko je tad mladom čovjeku pomoć potrebna. Radujem se novoj knjizi Anite Martinac, za koju sam vidjela samo najavu. I svakoj drugoj novoj knjizi mojih kolega iz Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Prošlo me je ljeto moja prijateljica, dječja književnica Ružica Zeljko “natjerala” prebrojiti sve osvrte koje sam dosad napisala. Ispao je pristojan broj. Kad bolje razmislim, cijeli život čitam i pišem, ali ne bih rekla da sam skribomanka jer ponekad svjesno zakočim kad mi se učini da sam se raspisala.
Koliko ste zadovoljni tretmanom prosvjete i kulture institucija vlasti na razini Grada Širokog Brijega i ZHŽ-a? I inače?
- Što se tiče zadovoljstva tretmanom kulture i prosvjete na razini općinske i županijske vlasti, mogu govoriti samo u vlastito ime. U tom odnosu nedostaje poštovanja i razumijevanja situacije. Mislim da se taj odnos stalno treba njegovati i podizati na višu razinu jer i kad dosegne ljestvicu višu nego što je sad, uvijek se može raditi na tome da se stanje poboljšava. To je proces koji se stalno treba razvijati i u njemu nužno sudjelovati obje strane. Ako jedna strana “šteka”, proces je ugrožen. Mogu spomenuti samo pozitivna iskustva koja sam imala s općinskom vlasti jer su nam bivši gradonačelnik gospodin Kraljević i predsjednik Općinskog vijeća gospodin Topić redovito izlazili ususret. Da se razumijemo, nisu to bili nikakvi megalomanski zahtjevi ni potraživanja jer smo mi kulturnjaci svjesni da nismo atraktivni kao djelatnici iz nekih drugih oblasti, prije svega sporta, pa se uklapamo u gabarite. Vjerujem da bismo naišli na isto razumijevanje da smo zahtjeve slali i na županijske adrese. Što se događa pod dijelom zdravog krova zgrade stare Franjevačke klasične gimnazije, za nas je velika enigma. Djelatnici su zasad ispraznili prostor arhive i školske knjižnice, što nam daje nadu da će se krenuti s barem nekim radovima.
Kako trenutačno stojite sa zdravljem i koji su vaši daljnji planovi?
- U potpunosti sam svjesna svih svojih ograničenja, ali i spremna na suživot s njima koliko god to bude trebalo jer su puno manja od onih ograničenja koja sam sama sebi postavljala u vremenu prije hemipareze. Ne mogu se samostalno popeti ni na dvije stepenice, ali daš li mi ruku, popet ću se na Mont Everest. Ne doživljavam sebe kao bolesnika jer moja dijagnoza hemipareze nije bolest, nego stanje.
Ništa me ne boli i ne pijem lijekove, zašto bih onda pristala biti bolesna? Svako zlo je za neko dobro pa sam svjesna, da me moždani udar prije 20 godina nije opomenuo i zakočio, nikad ne bih objavila nijednu svoju knjigu jer za to ne bih imala ni hrabrosti ni vremena. Iz krize na početku toga teškog stanja izvukla sam se baš zahvaljujući pisanju jer sam na sestrin poticaj pristala napisati osvrt na prvu knjigu dječjih pjesama Ružice Zeljko “Za tvoj osmijeh, dijete”, koju sam i uredila.
Što se tiče mojih planova, teško je o njima govoriti jer se ne usuđujem planirati ništa otkako sam novu, 2005. godinu, unatoč ambicioznim planovima, dočekala u jedinici intenzivnog liječenja na zagrebačkom Rebru. Postoji i ona misao koja mi u mom slučaju zvuči prikladno - da se Bog najviše smije kad sluša ljudske planove. Svaki put kad objavim novu knjigu (znači već 4 puta), odlučim, i to čvrsto, da više ništa neću objavljivati jer mi se sve jako smuči. Najlakše je napisati knjigu, a od svega poslije imam stalne traume jer si prepušten samome sebi, pa je normalno upitati se: “Kome ja pišem knjige?”
Onda, kad se malo odmorim od tog napora i razočarenja, otvorim datoteke, pjesme i priče, ili sad i roman, i svaki se put šokiram kad vidim koliko sam toga pohranila i učini mi se da je vrijeme za novu knjigu. Od ostalih planova voljela bih se više posvetiti sebi, više se družiti s brojnim prijateljima, naći vremena za šetnje, odlaske na književne susrete, bavljenje kućom i okućnicom. I više čitati i pisati, naravno, jer je to ipak moj svijet u kojem sam najsretnija.
