Đani Maršan gospodin je među pjevačima. O njegovoj karijeri zapravo se i ne zna puno, a jedan od razloga je i što nikada nije imao menadžera. Pjevao je, primjerice, na 100. obljetnici Coca Cole u New Yorku, Parizu i Moskvi, bio je nagrađivan, govori pet jezika – talijanski, engleski, njemački, ruski i albanski.
Đani Maršan oduvijek se gospodski ponašao i prema glazbi i prema publici. Ne daje često intervjue, a za Večernjakovu Nedjelju prvi put opširno govori o svom glazbenom, političkom i obiteljskom životu, o teškom djetinjstvu, ali i lijepim danima s polubraćom, također legendarnim zadarskim pjevačima Tomislavom i Vedranom Ivčićem. Iako pred njegovom pjesmom svi HDZ-ovci stoje mirno s rukom na srcu, nije član HDZ-a, ali ponosan je što je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman njegovu pjesmu „Bože čuvaj Hrvatsku“ volio najviše, odmah nakon hrvatske himne.
Izrazito voli svoj grad i nema Zadranina koji nije pjevušio “Zadar je u srcu mome”, ali i druge pjesme o Zadru i Dalmaciji. Vidljivo je razočaran odnosom pojedinaca iz gradske vlasti prema njemu, ali bira riječi, pokušavajući ne uvrijediti nikoga.
– Već od rane mladosti pokazivao sam sklonost prema glazbi, točnije pjevanju, koje se ponekad manifestiralo i pjevanjem serenada, prateći se na gitari. Nerijetko sam s prijateljima imao običaj zapjevati „a capella“ po zadarskim kaletama i portunima. Iako izraziti bariton, kada je riječ o višeglasnom glazbenom izričaju, doista nemam problema otpjevati sva četiri temeljna glasa što sam kasnije ponekad koristio tijekom snimanja u studiju – kaže Maršan o svojim počecima, a potom ponešto i o svojim uzorima. Pitali smo ga i o poznanstvu iz dječačkih dana s još jednim poznatim zadarskim pjevačem.
– Dok smo pohađali Pomorsku školu, Duško Lokin i ja pjevali smo na tadašnjim plesnjacima, i to ponajviše pjesme naših tadašnjih uzora – Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Roya Orbisona, nešto kasnije Toma Jonesa – kaže Maršan, koji je nakon završene Srednje pomorske škole, dvije i pol godine plovidbe te položenog državnog ispita i stjecanja zvanja časnika trgovačke mornarice, s tadašnjom djevojkom i sadašnjom suprugom Jasenkom odlazi na studij u Zagreb, gdje je 1969. diplomirao na Višoj školi za vanjsku trgovinu. Tada je snimio i svoj prvi nosač zvuka „Kad ljubav postane poezija“.
– U Zagrebu sam upoznao, a poslije s njima i surađivao, Nikicu Kalogjeru, Stjepana Mihaljinca, Peru Gotovca, Đorđa Novkovića, redom izuzetne skladatelje, što držim sretnom okolnošću i privilegijom. Te 1969. godine službeno počinje moja profesionalna glazbena karijera, a što se tiče ekonomije, odnosno pomorstva, unatoč diplomi nisam bio osobito zainteresiran za nju niti sam sebe zamišljao kao uspješnog stručnjaka ekonomskih znanosti. Da sam umjesto strojarskog odabrao i završio nautički smjer, zasigurno bih svoj radni vijek dočekao kao pomorac jer more je utkano u samu bit mog postojanja, u moj DNK, što je došlo do punog izražaja u mojim stihovima i glazbi – kaže Đani o počecima svog životnog puta.
Naravno, pitali smo ga i o djetinjstvu, teškom, ali i punom pjesme s polubraćom Vedranom i Tomislavom Ivčićem.
– Rođen sam tijekom rata 1944. godine u gotovo do temelja razrušenom Zadru, gradu mojih predaka, mog djetinjstva, moje mladosti… Kao dječak dobro se sjećam posve razrušenih dijelova grada, jer sam s upravo završenih šest godina počeo pohađati prvi razred osnovne škole, koja se nalazila u samom središtu poluotoka. Usprkos teško opisivoj tragediji, Zadar je već sredinom šezdesetih postupno postajao grad po mjeri čovjeka, tako da unatoč spoznaji na za moju obitelj manje sretne događaje, to razdoblje doživljavam kao dragu uspomenu. Imao sam nepunih devet mjeseci kada smo moja tri godine starija sestra Pina i ja ostali bez oca pa smo tu činjenicu doživljavali svatko na svoj specifičan način. Odrastanje nije uvijek bilo osobito ugodno i zbog same spoznaje da vam je pokraj te bolne stvarnosti oduzet najvredniji dio djedovine, danas vrlo atraktivnog zemljišta s izgrađenim vilama – kaže Maršan i dodaje da mu se, nažalost, nešto slično dogodilo i 2015. godine.
– Tada mi je, usprkos svjedočenju u moju korist dvoje najstarijih tada još živućih ljudi, krajnje suspektnom odlukom Općinskog suda u Zadru oduzeto nekoliko vrijednih komada građevinskog zemljišta na koje se, gle čuda, upisao Grad Zadar! Kad sam se usudio reći da ću o svemu izvijestiti novinare, sutkinja je priprijetila riječima: „Tužit ću Vas za uvredu suda!“
Prisjetio se Đani Maršan 1951. godine, kada se rodio Vedran Ivčić, te dvije godine nakon toga i Tomislav Ivčić.
– Dakako da smo se, bez obzira na različita prezimena, osjećali isključivo kao rođena braća. Da, to su moja dva brata, od kojih je svaki ponaosob zadužio i rodni grad Zadar, a napokon i domovinu Hrvatsku – kazao je Đani, koji na koncertima uza svoje autorske skladbe u pravilu izvodi neku od Tomislavovih ili Vedranovih pjesama, kao i neke s dva zajednička albuma, „Dalmatinske noći“ i „Pisma iz konobe“.
– Na tim se albumima nalaze uspješnice kao što su „Fešta“, „Bepo bagulin“, „Kalelarga“, „Peškarija“, „Berekin“ i mnoge druge koje su neizostavan dio svake ljetne zabave – ističe Maršan, inače autor glazbe i stihova više od 120 pjesama. Najpoznatiji su mu s albuma „Kamen i more“ – „Čovik s mora“, „Vitar u provu“, „Suza na škoju“, „Ribar“, „Mendula“ i s albuma „Ljubav kao tema“ – „Ja te volim“, „Prozor prema zalazu“, „Adio“. A tu je i domoljubni sadržaj – „Vivat Croatia“, „Hrvatski mornari“, „Velebite suzo moja“ i dakako „Bože čuvaj Hrvatsku“.
– Kamen, more, škoji, ribari, težaci, masline, mendule, prevladavajući su dio sadržaja mojih stihova koje ću, nadam se, napokon izdati u obliku zbirke pjesama. Inače, što se tiče moje davnašnje želje za održavanjem cjelovečernjeg koncerta u dvorani Lisinski, živim u nadi i uvjerenju da će se u primjerenom trenutku to i ostvariti.
Maršan je u svojoj karijeri više puta nagrađivan na međunarodnoj glazbenoj sceni. Osvojio je Grand prix de Paris International 1972. u Parizu te nagrade na Schlager International Festivalu 1974. u Dresdenu i četiri godine kasnije na festivalu u Rostocku.
I na domaćoj sceni nabrao se nagrada. Na Zagrebfestu je osvojio prvu nagradu ocjenjivačkog suda s pjesmom „Djevojka s juga“‘, na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom „Kad mendule procvitaju“, drugu nagradu publike, na Melodijama hrvatskog Jadrana treću nagradu žirija s pjesmom „Prozor prema zalazu“ i brojne druge.
Maršan je šezdesetak puta gostovao diljem Sjedinjenih Američkih Država, četrnaest puta u Australiji, tri puta u Novom Zelandu, dvanaest godina gostovao je diljem bivšeg DDR-a, šest turneja održao je diljem bivšeg SSSR-a, više gostovanja imao je po zemljama zapadne Europe, nastupao je u glasovitom hotelu Plaza u New Yorku, u Friedrichstadt Pallastu u Berlinu kao gost na koncertu Gilberta
Becauda, u hramu francuske šansone Bobino u Parizu (Grand prix de Paris International) te u glasovitom Teatro Aristonu u San Remu. U lokalnim zadarskim okvirima valja istaknuti da Đani Maršan i braća Tomislav i Vedran Ivčić nisu jedini poznati pjevači iz zadarskih Arbanasa te smo ga stoga i upitali kako komentira tu zaljubljenost u glazbu u tom zadarskom kvartu.
– Mladen Grdović napravio je zavidnu karijeru, Bepo Matešić, Zoran Jelenković, Krešo Perović, svaki ponaosob, izuzetno su glazbeno nadareni. Činjenica je da je u Arbanasima u krugu objektivno malog broja stanovnika oduvijek bio niz talentiranih glazbenika, umjetnika, sportaša, akademskih građana.
Pitali smo ga, dakako, i za himnu HDZ-a.
– Da, ponosni sam autor glazbe skladbe „Bože čuvaj Hrvatsku“, dok je autor stihova antologijski vrijedan pjesnik Drago Britvić. Kad bi se tvrdnja nekih da ju je predsjednik Tuđman doživljavao gotovo kao drugu hrvatsku himnu pokazala točnom, za mene bi to bila, a siguran sam i za nažalost pokojnog Britvića, izuzetna čast. Skladba je nastala spontano, iz duše i nepatvorene ljubavi prema svojoj domovini. Inače, bila mi je izuzetna čast osobno poznavati pokojnog predsjednika Tuđmana, za koga me, unatoč malom broju susreta, vežu neprocjenjivo drage uspomene. Napokon, iz njegovih sam ruku primio odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića – kaže Maršan, koji je bio i uspješan hrvatski diplomat. Bio je ministar savjetnik u Veleposlanstvu RH pri Svetoj Stolici, konzul-savjetnik u Trstu, konzul RH u Perthu u Australiji i generalni konzul u Milanu.
– Svoje sam dužnosti ministra savjetnika pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom malteškom redu, konzula savjetnika u Trstu, konzula u Perthu te generalnog konzula u Milanu, izvršavao odgovorno i nadasve časno, vođen neupitnim načelima univerzalnih vrijednosti duboko utkanih u moj svjetonazor. Napokon pri obnašanju povjerenih mi dužnosti i zadaća svoju sam domovinu predstavljao na razini očekivanoga – svojstveno svom izričaju odgovorio je na tu temu Đani Maršan i naposljetku, na posljednje pitanje, odgovarao najdulje i definitivno s najviše emocija. O Zadru je dakako riječ...
– Iako profesionalno bavljenje politikom držim časnim zanimanjem, nikada nisam bio član nijedne političke stranke. Član sam samo Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije, što je, imajući u vidu moje glazbeno djelovanje, posve prirodan odabir. Što se mog rodnog Zadra tiče, javnost napokon mora i čuti i znati sljedeće: nikada u mojih više od pedeset godina bavljenja glazbom ni na jednoj razini vlasti – županija, poglavarstvo, Turistička zajednica – nisam pozvan na razgovor niti je pokazano bilo kakvo zanimanje za moj glazbeni ili ini doprinos mom gradu! Tijekom svojeg glazbenog djelovanja dobio sam niz nagrada i priznanja diljem Hrvatske i u inozemstvu, ali u svom rodnom gradu Zadru nikada, ni u kakvom obliku ili prigodi. Dakako, to me nije a i neće sputavati u mojoj ljubavi prema mom dragom Zadru kao ni prema mojim dragim sugrađanima, koje kao ni do sada nikada neću iznevjeriti. „Vi mene kamenom, a ja ću vas i dalje pjesmom“, sudeći po aktualnoj situaciji ostat će i dalje aktualan. Na kraju, kad je o tome riječ, držim potrebnim spomenuti svoje autorske skladbe namijenjene Zadru: „Zadar u mom srcu“, „Blagoslovi Bože Zadar“, „Kaleto, kaleto“, „Misto kraj mora“, „Barkajoli“, „Pjaca“… a bit će ih još.