Sasvim je sigurno da bi u nasumičnoj anketi po ulicama hrvatskih gradova, na pitanje: tko je najbolji od pokojnih hrvatskih glumaca, osam od deset odgovora glasilo - Fabijan Šovagović. I svatko bi imao neki svoj razlog, neku veliku ulogu, neki trenutak kada mu je Šova dodirnuo emocije i zauvijek se upisao u sjećanje. Doista je Fabijan Šovagović bio glumački velikan, bard koji je iza sebe ostavio dvoje djece glumaca, jer bavio se on pozivom od kojeg se sudbinski nije moglo (ni željelo) pobjeći, kao i nebrojene kazališne, televizijske i filmske uloge. I bilo je posve nevažno je li mu u predstavi, filmu ili seriji pripala sporedna ili glavna uloga. U njegovoj interpretaciji sve su bile glavne, a snaga tih kreacija kao da jača sa svakim novim danom otkako ga nema.
Istovremeno bio je glumac koji je cijelu zemlju osvojio "ulogom" u kojoj uopće nije glumio. Tada nije trebao, a nije ni želio glumiti, jer bila su to vremena u kojima se umjetnost činila tek orahovom ljuskom na oceanu ljudske nevolje. I zato je u kolektivno pamćenje svih nas upisana suza koja njegovim licem klizi u videospotu za pjesmu Miroslava Škore "Ne dirajte mi ravnicu", tada u izvedbi tamburaškog sastava koji se još zvao Zlatni dukati. Za mnoge Hrvate ta je suza tada bila dokaz snage, pa i nepobjedivosti, suza koja je svjedočila o svim strašnim vojnama i zavojevačima koji su prošli našim prostorima, ali nisu uspjeli izbrisati jedan maleni, ali stameni narod. Bila je ta suza svojevrsni simbol svih patnji tijekom Domovinskog rata, pred kojima nitko nije smio pokleknuti. I uvijek kada bismo čuli "Ravnicu" u tim prvim danima rata, dok je JNA još bila raspoređena po hrvatskim vojarnama, dok su naši dečki od osamnaest i devetnaest godina bježali iz kasarni bivše države, dok smo svi mi bježali u podrume, a MIG-ovi nad nama probijali zvučne zidove, u glavi smo vrtjeli "film" te Šovine suze. Bila je ona tada neka neobična utjeha, donosila je misao da će na kraju sve biti dobro. I zaista ta suza nije bila gluma, bio je to najiskrenija emocija Slavonca koje je plakao za svojom ravnicom i njenim ljudima, za Slavonijom, za Dubrovnikom, Zadrom, Karlovcem...
Fabijan Šovagović rodio se u malenom slavonskom selu Ladimirevci, 4. siječnja 1932. godine. Mnogo o tom selu, o njegovu djetinjstvu, kao i o cijeloj obitelji može se pročitati u "Rudniku čvaraka" Tomislava Šovagovića, pisca koji je Fabijanov nećak. U toj toploj posveti Slavoniji i obitelji, u koju čitatelj uranja kao u toplu kupku nekih prošlih, zamalo bajkovitih, vremena pisac Šovagović piše o nesalomljivosti slavonske ravnice, o djedu Šamuki, babi Evi, stričevima, među kojima gotovo mitsko mjesto pripada Glumcu... Bila je Fabijanova obitelj velika, obitelj zemljoradnika. Imali su njegovi roditelji Josip i Tonka četvero djece, a među njima je Fabijan bio najmlađi i od malena malo na svoju ruku. Maleni su Šovagovići rano ostali bez roditelja, a bez i jedne suvišne misli Fabijana, brata Franju i sestre Evu i Ružu prihvatila je obitelj očeva brata, strica Šimuna. Bila su to teška vremena Drugog svjetskog rata, a suze koje su se tada osušile na licu slavonskog dječaka, kao i sva svoja sjećanja na djetinjstvo u ratnoj Slavoniji, Fabijan je kasnije upisao u svoju legendarnu dramu "Sokol ga nije volio".
No, i rat je prošao, život je krenuo dalje, a Fabijan je srednju školu završio u Osijeku, i to školu za građevinara. Baš se u tim srednjoškolskim danima zarazio glumom. Već je tada glumio u amaterskim predstavama, rodne Ladimirevce zadivio kao David Štrbac u "Jazavcu pred sudom", a usmena predaja o toj ulozi odvela ga je i u omladinski KUD "Milica Križan" u Osijeku. I više nije bilo natrag. Po završetku srednjoškolskog školovanja kratko je vrijeme radio kao građevinski tehničar (kasnije mu je to znanje i te kako dobro došlo u obiteljskim građevinskim pothvatima, o čemu također zabavno i duhovito piše Tomislav Šovagović u "Rudniku čvaraka" i ostalim biografskim knjigama koje su slijedile), ali 1953. godine Fabijan stiže u Zagreb gdje je upisao tadašnju Akademiju kazališne umjetnosti, na kojoj je diplomirao 1957. godine.
Još za vrijeme studija pokazao je sav svoj glumački talent na kazališnim daskama: njegova prva prava uloga bila je ona u Krležinoj "Golgoti" još za studentskih dana, a nakon nje je nanizao brojne uloge u mnogim predstavama. Počeci su mu vezani uz Zagrebačko dramsko kazalište, današnju Gavellu, tada kazalište novih glumačkih tendencija, koje je osnovano baš te 1953. godine kada je Fabijan Šovagović upisao glumu. No, ipak se nakon Akademije odlučuje za status slobodnjaka, ali 1966. godine postaje član ansambla Drame HNK Zagreb. Može se reći da je život tako htio jer te se 1966. godine rodio njegov sin Filip Šovagović, a Fabijan i njegova supruga Maja tada su kod kuće već imali trogodišnju Anju.
Na sceni HNK Zagreb Šovagović reda odlične uloge, a u anale hrvatskog glumišta posebno su upisane: uloga Alekse u Nušićevom "Sumnjivom licu", Dživulina u "Dundu Maroju" Marina Držića, Lorda u Shakespeareovom "Macbethu", a posebno uloga Estragona u Beckettovom remek-djelu "U očekivanju Godota". Na poziv Relje Bašića Šovagović se na četiri sezone pridružuje tek osnovanom Teatru u gostima. Bilo je to prvo nezavisno i izvaninstitucionalno kazalište u Hrvatskoj, a u svojoj tridesetogodišnjoj povijesti (od 1974. do 2004. godine) Teatar u gostima je postavio ukupno 36 predstava, koje je izveo 4213 puta u 340 mjesta (3741 put u Hrvatskoj i 472 puta izvan Hrvatske.) Bilo je to kazalište po Šovagovićevoj mjeri, kazalište slobode, ili kako je pri proslavi 30. rođendana, kada je Relja Bašić objavio da gasi Teatar u gostima, rekao dr. Branko Hećimović, iz Zavoda za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnost: "Bilo je to jedno od najneobičnijih kazališta, koje je odbacilo diktat administracije i režisera, a čijim bi se uspjesima mogla ponositi i kazališta s velikim i stalnim dotacijama."
To su ujedno i godine u kojima Fabijan Šovagović jako puno snima i na filmu i na televiziji, ali se 1979. godine ipak odlučuje vratiti u okrilje glumačkog ansambla. Tada ponovno bira današnju Gavellu, kazalište koje je po mnogo čemu bilo njegovo, o čemu danas govori činjenica da su i Anja Šovagović-Despot i Filip Šovagović (i kao glumac, a sve više i kao dramski autora) dio ansambla upravo tog kazališta.
Na filmu Fabijan Šovagović je već prvim ulogama pokazao svu onu finu glumačku smirenost koja ne razbacuje emocije, ali je baš zbog toga nevjerojatno jaka i uvjerljiva, po kojoj ga pamtimo i danas, pa su se uloge doslovno redale jedna za drugom. Na filmu je debitirao 1957. u "Svoga tele gospodar", ali ga je publika primijetila i zavoljela godinu dana kasnije, u legendarnom filmu Nikole Tanhofera "H-8" u ulozi Franje Rošića, čovjeka koji se slučajem našao u kamionu svog prijatelja iz zatvora i putuje u tragičnu nesreću. Nakon nekoliko godina pauze, od 1963. godine, doslovno reda po jednu filmsku ulogu godišnje, a od tog se obilja svakako izdvajaju uloge u filmovima "Prometej s otoka Viševice" iz 1964. godine, "Ponedjeljak ili utorak" iz 1966., a posebno uloga Jože Svetog u "Brezi", filmu koji je 1967. režirao Ante Babaja. Uloga mističnog i pomalo ludog i neshvaćenog seljaka, koji jedini staje na stranu nesretne Janice, a u kojoj je Fabijan Šovagović doslovno briljirao, danas spada na sam vrh liste najvećih muških uloga u hrvatskim filmovima svih vremena. Godina 1969. najplodnije je u filmografiji Fabijana Šovagovića, jer baš te godine izlaze filmovi: "Dnevnih Očenašeka", "Kad čuješ zvona", "Bitka na Neretvi", "Događaj", "Lisice" i "Slučajni život".
No, već 1971. godine Fabijan snima ulogu koja je zbog političkih okolnosti u tadašnjoj državi mogla zauvijek ugroziti, pa i uništiti, njegovu karijeru. Naime, redatelj Antun Vrdoljak Fabijanu je namijenio jednu od dvije glavne uloge, ulogu Kikaša (uz Radu Šerbedžiju koji je tumačio ulogu Matana) u seriji "Prosjaci i sinovi", koju je snimao po romanu Ivana Raosa. Tu priču o nekoliko generacija obitelji prosjaka, galantara i torbara - budimo pošteni i recimo švercera - i njihovoj borbi za opstanak na tvrdom kamenu Imotske krajine Raos je napisao po vlastitoj obitelji iz Medova Doca i svojim precima koji su se također bavili švercom. Tadašnja vlast to je doživjela kao veliku pljusku. Jedno je, naime, bilo kada se cijela tadašnja država smijala do suza i dobro zabavljala nad švercerima koji su zaj... austrougarske i starojugoslavenske žandare, ali kada su isti tretman dobili i jugoslavenski policajci, telefoni su na uzbunu zvonili od Centralnog komiteta naniže. Nakon sloma Hrvatskog proljeća seriju je progutala cenzorska ladica, a na malim se ekranima pojavila tek dvanaest godina kasnije, kada ju je tadašnja Televizija Zagreb, uz veliki uspjeh, emitirala 1984. godine.
Na sreću po Fabijana Šovagovića te iste 1971. godine svjetlo malih ekrana ugledala je i legendarna serija Ive Štivičića i Ivana Hetricha "Kuda idu divlje svinje". I tu je politika imala mnogo toga protiv, jer bila je to serija o zagrebačkim ilegalcima za vrijeme Drugog svjetskog rata koji također spadaju u milje sitnih kriminalaca i švercera. Na sreću, cenzura je nije uspjela zaustaviti. Fabijan Šovagović tu je žandar Mile Vrbica, poznat po nenadmašnoj pjesmici "Mene cura moli da spavamo goli....", koju pjevuši kroz cijelu seriju, genijalno mijenjajući intonaciju pjesmice kako događaji postaju sve ozbiljniji i smrtonosniji.
Godine 2013. baš je ta serija, u internetskoj anketi beogradskog Danasa, proglašena najboljom serijom bivše Jugoslavije, a HRT se "fino" obrukao jer o tom trijumfu hrvatske serije nije objavio ni vijest. Urednik te serije bio je Vlado Gotovac, a vijest o pobjedi Ivi Štivičiću je iz Beograda javio Ljubiša Samardžić. Te 2013. godine, na žalost, od svih velikih kreativaca te serije samo su još njih dvojica bili živi.
Te proljećarske 1971. snimio je Fabijan Šovagović i film "U gori raste zelen bor", a sljedeći veliki filmski hit bila je "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", 1973., film u kojem je glumio provincijskog učitelja, zgroženog kasapljenjem Shakespearea, ali i političkim obračunima. Već dvije godine kasnije na televiziju je stigla još jedna velika hit serija - "U registraturi" u kojoj Šovagović glumi oca glavnog junaka, a zatim mu je 1975. godine pripala glavna uloga, uloga Matije Gubca, u filmu "Seljačka buna". I do kraja ovog teksta mogle bi se nabrajati maestralne filmske i televizijske izvedbe. No, moraju se spomenuti one u TV serijama "Jelenko" i "Velo misto", gdje je taj čovjek potekao iz slavonske ravnice još jednom pokazao kako izgleda život težaka u dalmatinskom kršu. Podjednako su važne i one u filmovima: "Izbavitelj", "Mećava", "Novinar", kao i veliki filmovi osamdesetih ("Mala pljačka vlaka", "Ambasador", "Horvatov izbor", genijalan Tadićev "San o ruži", "Putovanje u Vučjak", "Život sa stricem", "Čovjek koji je volio sprovode"). No, to su godine u kojima Fabijan Šovagović ima status velikog glumca, ali i velikog pisca.
Godine 1979. napisao je svoju, danas već kultnu, dramu "Sokol ga nije volio". To je drama Ladimirovaca, Slavonije, priča o selima koje moraju davati vojnike, kasnije i socijalističke zadrugare, o vremenu bez mira u kojima selom prolaze kojekakve kolone, a baš sve donose nesreću, smrt i razaranje. Priča je to o ocu koji pokušava sačuvati život djeteta, priča o ljubavi i naravno - priča o konjima. Drama je praizvedena na sceni Gavelle, u ožujku 1982. godine, a ulogu Šime glumio je sam autor.
Godine 1988. Branko Schmidt je po toj drami snimio istoimeni film, za koji je Fabijan Šovagović napisao scenarij, pretačući u film teške slike koje su ga proganjale još od djetinjstva. Uloga Šime opet je pripala Fabijanu, a sina mu je glumio sin, Filip Šovagović, kojem je to ujedno bila prva filmska uloga.
Devedesete su donijele "Čarugu" i "Đuku Begovića" (film i seriju), ali upravo je to vrijeme kada počinju i zdravstveni problemi velikog glumca. U proljeće 1990. godine doživio je prvi moždani udar, ali se uspio oporaviti i nastavlja raditi. Posljednju veliku filmsku ulogu odigrao je u filmu "Vukovar se vraća kući" 1994., a od kazalište se oprostio godinu dana kasnije, u Gavelli ulogom u "Dundu Maroju". Povijest hrvatskog kazališta pamti Fabijana Šovagovića i po "Glumčevim zapisima", esejima o kazalištu koje je objavio 1977. godine, a koji bi danas trebali biti "biblija" i glumaca i redatelja.
Umro je Šova u Zagrebu, 1. siječnja 2001. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, na svoj rođendan 4. siječnja. Njegovo ime danas nosi najprestižnija nagrada u Hrvatskoj koja se dodjeljuje glumcu ili glumici čije je djelovanje ostavilo veliki trag u povijesti hrvatskog filma. Nagradu Fabijan Šovagović ustanovilo je Društvo hrvatskih filmskih redatelja, a dovoljno je reći da je prvih pet nagrada (počevši od 2001. godine) otišlo u ruke: Borisa Dvornika, Mie Oremović, Božidarke Frajt, Ilije Ivezića i Ivice Vidovića, te da je aktualnu nagradu za 2023. dobio Miodrag Krivokapić.