Istaknuti bosanskohercegovački redatelj i pisac Gradimir Gojer 25. siječnja ove godine uprizorit će još jednu u nizu svojih predstava rađenih po djelu jednog od najvećih pisaca s ovih prostora Miroslava Krleže, piše Večernji list BiH. Ovaj put riječ je o drami “Hrvatska rapsodija”, za koju, uz režiju, Gojer potpisuje kostime i scenografiju te izbor glazbe. Predstava će biti igrana na Maloj sceni “En Face” Narodnog pozorišta Sarajevo, čime će ova scena i službeno biti oživljena.
Veliki izazov
U predstavi, između ostalih, glume: Riad Ljutović, Vedran Đekić,
Slaven Vidak, Hasija Borić, Mediha Musliović, Emina Muftić, Sanela Pepeljak, Ejla Bavčić, Dušan Bugarin i Eman Šabotić.
Tekst “Hrvatska rapsodija” prvi put je objavljen 1917. godine, a pretiskan je u Knjizi proze (Zagreb 1938.) te potom uvršten u knjigu “Hrvatski bog Mars” (Zagreb 1946.), pa se od tada drži sastavnim dijelom toga ciklusa.
Radnja teksta odvija se u pretrpanu vagonu trećeg razreda mađarske državne željeznice, u svibnju 1917. Radi se o kolektivnoj ekspresionističkoj slici u kojoj nema cjelovitih psihološki razrađenih pojedinaca, nego je govor likova podređen ukupnoj tematskoj intenciji, simboličkoj slici Hrvatske, izmučene ratom, glađu, bolestima, sakaćenjem. Za Gojera je ovaj komad predstavljao izazov jer su s njim u povijesti teatra bavila tek tri redatelja: Georgievski (Zenica), Međimorac (Zagreb) i Hribar (Rijeka)., a o samoj pripremi predstave, motivima i cilju koji je htio postići autor je, uz ostalo, napisao:
“Za razliku od drugih Krležinih tekstova, evidentno je ‘Hrvatska rapsodija’ bila pretežak, ali u isto doba i zamaman izazov za odabrane, možda je točnije kazati – hrabre?! Poznavajući ćudi Male scene ‘En face’ Narodnog pozorišta Sarajevo htio sam postići dvostruki efekt: u prvom planu pružiti mogućnost da, u biti, na goloj pozornici skupina glumaca, klešući, likove iz vlaka koji se zaputio u Kozmopolis, a koji će svakako (!) završiti u nebesima, do kraja razotkriju svoj talent, a druga je namjera bila vezana uz formalno oblikovanje jedne polifone Krležine neuralgije, koja je vapila, a siguran sam da će i nakon ove izvedbe vapiti, za novim scenskim uobličenjima. Glazbeni sloj predstave (Bach, Schönberg, Detoni...) nevjerojatno je bio tijekom rada korespondentan Krležinu tekstu, a nisam odolio da čistu Krležinu poeziju adaptorski i redateljski ne uklopim u ovo scensko zbivanje... U ovom mom čitanju ‘Hrvatske rapsodije’ neki treći sloj pučanstva, sloj koji nestaje u dvadeset i prvom stoljeću, koji nije gurnut na marginu, nego je utjecajima razornog korporativnog kapitalizma potpuno uništen, više nego slikovito naviješće imao je u tekstu Krležine proze... Zato ovo i jest predstava o ljudima čija je jedina krivnja što su rođeni i što moraju živjeti u vremenu koje je sve koncipirano protiv čovjeka, a taj treći stalež, taj stalež koji nema nikakvu perspektivu niti u doba kada je pisan ovaj tekst, a niti danas, jednostavno je prekrižen u retortama i laboratorijima velikih meštara svjetskog poretka i lokalnih bandita... Ako ikoga ova inscenacija Krležinih genijalnih misli potakne razmisliti o nama, danas, sad i ovdje u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Kosovu, Sloveniji i Crnoj Gori, bit ću bliži ispunjenju unutarnjeg stvaralačkog imperativa da baviti se kazalištem danas nije isplativo, ali jest časno, jer angažirani tvorački akt itekako ima smisla!
Prostituiranje kazališta
Časno je i od Narodnog pozorišta Sarajevo što se, ponovno, nakon dužeg vremena bavi piscem poput Miroslava Krleže. Jer, kada god je na repertoaru Kuće na Obali bio Miroslav Krleža, bilo je razloga da gledatelji dođu na predstavu, a glumci su i redatelji, naravno, redovito u takvim prigodama dolazili na svoje.
Igranje Krleže AD. 2016 u Sarajevu je za ansambl Drame Narodnog pozorišta golemi ispit, a za mene osobno rigoroza, nova u nizu krležijanskih rigoroza, koju sam postavio sam kao prepreku primitivnom podvlačenju, povlađivanju i krajnje dekadentnom služenju najnižim ukusima publike! Igrati danas ‘Hrvatsku rapsodiju’ u vremenu kojekakvih jeftinih realityja i komedijaškog zavođenja publike, a zapravo prostituiranja kazališta kao takvog, siguran sam, časna je gesta” - piše Gojer.